Svaka nova generacija ulazi u sistem koji ne koristi njihov potencijal i vremenom ih prilagođava sebi. Najbolji odlaze, prosječni se adaptiraju, a sistem postaje sve slabiji. To je suština sistematskog uništavanja ljudskog kapitala u Crnoj Gori. Ne radi se o tome da ljudi nestaju, nego da se njihova vrijednost kroz vrijeme smanjuje – predvidivo, reproduktivno i bez jasnog mehanizma korekcije.
Ovim riječima psiholog i stručnjak za ljudske resurse Radoje Cerović opisuje situaciju u Crnoj Gori. On je, u razgovoru za portal Rmedia, ocijenio da je partitokratsko i svako drugo arbitrarno zapošljavanje dostiglo spektakularan nivo.
“’Mali Budo’ je postao paradigma. Ne postoji mjerenje učinka. Ne postoji sistem nagrađivanja. Jedino što postoji jeste neformalna hijerarhija i lični odnosi. Poruka sistema je jasna: nije važno koliko znaš, važno je gdje si pozicioniran”, ukazuje Cerović.
Prema njegovim riječima, oni koji zaista nešto znaju ili ozbiljno uče nemaju prostora u takvom sistemu, oni bivaju izbačeni: “Mi ih puštamo da odu i ne pitamo se ni đe su ni šta rade. Nemamo čak ni elementarni registar uspješnih naučnika, inženjera, menadžera ili preduzetnika koji su porijeklom odavde. Ambasade sa njima ne komuniciraju, ne nude im ni podršku ni put povratka”.
IMAMO PLODNO ZEMLJIŠTE, ALI GA NE ZASIJAVAMO
“U jednoj funkcionalnoj zemlji, ljudi od znanja su kapital koji se proizvodi, valorizuje, unapređuje, čuva od odliva i, po mogućnosti, vraća tamo gdje je do odliva došlo. Postoje baze znanja, procedure i sistemi prenosa iskustva. Kada neko ode, sistem ostaje ‘pametan’. Da li postoji ijedna slična inicijativa u Crnoj Gori koja mi je promakla”, pita Cerović.
“U Crnoj Gori, znanje je privatna svojina pojedinaca. Kada taj pojedinac ode – sistem ostaje prazan. To je kao da firma svaki put kada joj ode jedan inženjer izgubi cio hard disk. To je kao da imate plodno zemljište, ali ga ne zasijavate, ne obrađujete, ne navodnjavate i ne štitite od erozije – i onda se čudite što prinos opada. Nije problem u zemljištu. Problem je u načinu upravljanja”.
Cerović objašnjava da jedna normalna firma uzme mladog čovjeka, uloži u njegovo obrazovanje ili specijalizaciju, zatim ga uvede u sistem, dodijeli mu mentora, mjeri njegov učinak kroz brojke i daje mu stalnu i objektivnu povratnu informaciju. “Ako je dobar – napreduje. Ako nije – koriguje se ili ispada iz sistema. Sistem je poput lijevka kroz koji se napreduje, i na kraju tog lijevka nalazi se neki oblik najvećeg nivoa priznanja i lične satisfakcije”.
“Crna Gora uzme tog istog čovjeka i uradi suprotno. Obrazovanje je formalno, često kontraproduktivno, metodološki i sadržajno slabo – bez operativne vrijednosti i zasnovano na kadru koji je rezultat negativne selekcije”, ističe on.
Cerović smatra da je mjerenje učinka upitno i da sistem proizvodi medalje i nagrade poput Luče I i II, koje često služe za socijalno nadgornjavanje roditelja i kao mjera njihove sposobnosti pritiska na sistem: “Što ne znači da među ‘lučašima’ nema itekako sjajne djece, ali su oni, na širem planu, u istom okviru kao i oni čija je ‘Luča’ proizvod sasvim drugih, pseudokvaliteta”.
UNIVERZITET JE KASTRIRAN
“Univerzitet Crne Gore je slican sistem u kome opstaje jedna hijerarhija prećutne samodovoljnosti, ojačana rektorskom pozicijom Čovjeka koji sasvim druge, političke i vrlo upitne ciljeve, postiže jačanjem internog konsenzusa i koluzija, prećutnih prihvatanja i održanja statusa quo. Time se efikasno kastrira ionako dosta tanak potencijal progresivne društvene uloge Univerziteta”, smatra Cerović.
On dodaje da to za posljedicu ima produkciju zastarelog znanja, ogromno oslanjanje na upitne resurse iz Srbije i sistematsko baronisanje studenata – mentalno obeshrabrivanje slobode misli i govora. “Naravno, postoji i paralelni sistem u regionu: ‘Koliko ti još treba da diplomiraš? Jedno 5000 eura, ja mislim’. Bilo bi zanimljivo vidjeti koliko će političara i direktora javnih ustanova biti spremno da stvarno pokaže svoje diplome.
Odgovarajući na pitanje da li postoji recept za promjenu prakse uništavanja ljudskog kapitala koji bi mogao da zaživi u našem društvu, Cerović kaže da veliki broj zemalja nudi precizne primjere i proicedure kako se proizvodi, mjeri, valorizuje i čuva znanje i kako se upravlja ljudskim resursima. “Samo mi se cini da to nikoga ne interesuje, makar ne u Vladi Crne Gore, Ovoj zasigurno, a bogami ni u jednoj koju sam za moga vakta vidio”.
KINESKI SISTEM – KA VRHU IDU SAMO ONI KOJI POKAŽU REZULTATE
Cerović je iznio podatak koji je na prvi pogled paradoksalan – da je danas Kina zemlja u kojoj postoji meritokratija, da to više nijesu u toj mjeri čak ni SAD ili zemlje EU.
“U Kini ta ‘tvrda meritokratija’ nije samo stvar ulaznog ispita, nego kontinuiranog filtriranja kroz karijeru. Nakon inicijalne selekcije (državni ispiti), službenici se vrednuju kroz konkretne performanse – ekonomske rezultate regiona, realizaciju infrastrukturnih projekata, fiskalnu disciplinu i upravljanje rizicima. Napredovanje zavisi od tih mjerljivih ishoda, ali i od sposobnosti da se rezultati reproduciraju u različitim kontekstima. Zato je ključan mehanizam rotacije – kadrovi se premještaju između provincija i nivoa vlasti kako bi se testirali u različitim uslovima i smanjio uticaj lokalnih mreža. Time se meritokratija ne završava na ulazu u sistem, već postaje proces stalne selekcije i re-selekcije zasnovane na učinku”, ističe Cerović.
On ocjenjuje da u SAD i EU meritokratija i dalje postoji, ali da je značajno “razvodnjena” faktorima poput socioekonomskog porijekla, mreža i sposobnosti navigacije kompleksnih sistema.
“A o Crnoj Gori nemamo šta ni da diskutujemo”, tvrdi Cerović.
