Kažu da je posljednji podgorički boem, čovjek koji nosi duh grada iz vremena kada su kafane bile pozornice života, a korzo mjesto susreta, ljubavi i prijateljstava. Zdravko Đuranović, koji je ovih dana, uoči jubileja 20 godina od obnove nezavisnosti Crne Gore objavio novu pjesmu “Sjećaš li se Goro”, danas o boemstvu govori bez romantizovane patetike. Jer, neka vremena su nepovratno prošla.
„Mogu sebe nazvati boemom, možda čak i posljednjim, ako je glavna crta moja umjetnička duša, moja duhovna veza sa muzikom i romantizovana nostalgija za nekim prošlim vremenom“, kaže Đuranović za portal Rmedia.
Dodaje da više nije onaj uporni gost kafane koji posljednji odlazi kući, ali da boemstvo nikada nije bilo samo pitanje kafanskog stola, već načina osjećanja života.
PODGORIČKO KORZO ZAMIJENIO JE MESINDŽER
Govoreći o Podgorici nekad i danas, priznaje da je grad danas ljepši nego ranije, ali da mu nedostaje ono što se ne može izgraditi betonom, a to je duh.
„Podgorica je mnogo ljepša danas nego ranije, ali je nekad imala svoj imidž, humor, prepoznatljive ljude. Ljudi su se više družili, veselili. Imali smo podgorički korzo kao najljepšu sliku kolektivnog druženja.“
Danas su, smatra, ta mjesta susreta zamijenile društvene mreže i razgovori preko Mesindžera i Vibera, a stara duša grada polako nestaje, što nije samo sudbina Podgorice, već i mnogih drugih gradova koje je modernost preoblikovala.
Kada govori o muzici, Đuranović bez zadrške ističe da su sedamdesete i osamdesete bile zlatno doba.
„Tada je stvorena najjača svjetska muzička produkcija. Sve poslije je, u manjoj ili većoj mjeri, plagiranje već stvorenog“, smatra on.
Na prostoru bivše Jugoslavije, dodaje, masovna produkcija stvorila je nove zvukove koje je publika prihvatila bez obzira na kvalitet, dok se kvalitetna muzika povukla u manje sale i pozorišta, dovoljno da opstane, ali daleko od glavne scene.
Na pitanje da li je ikada morao da bira između popularnosti i dostojanstva, njegov odgovor je jasan.
„Dostojanstvo je samopoštovanje koje ima veoma visoku cijenu, koja ne dozvoljava popuste.”
NACIONALISTIČKE PJESME NIKAD NE BIH OTPJEVAO
Đuranović naglašava da dostojanstven čovjek svoju vrijednost vezuje za čast, ugled i etiku, te da umjetnik bez dostojanstva ostavlja vrlo kratak trag u vremenu.
„Popularnost prija, ali ako me pitate šta bih odabrao, onda je to dostojanstvo.“
Zato, kaže, postoje i pjesme koje nikada ne bi otpjevao, bez obzira na novac ili publiku.
„To su politizovane pjesme, pjesme koje su nacionalistički ostrašćene“, ističe on, dodajući da postoje i one koje jednostavno ne pjeva jer mu stilski ne odgovaraju.
U vremenu kada svi žele da budu viđeni, Đuranović pravi jasnu razliku između trenutne vidljivosti i trajnog traga.
„Biti prepoznat znači biti vidljiv u svom vremenu, ali to je prolazno. Biti zapamćen znači ostaviti trag koji nastavlja da živi i govori novim generacijama.“
Kada su u pitanju mladi muzičari, kaže da im najviše nedostaje ozbiljan rad na sopstvenom glasu i manje oslanjanje na studijsku obradu. Ipak smatra da talentovanih mladih izvođača ima, ali da često presudnu ulogu ne igra kvalitet već marketing, pa popularnost dobijaju slabiji pjevači iza kojih stoje jače produkcije.
Na pitanje o mlađim umjetnicima iz Crne Gore koje vidi kao pozitivan primjer, kaže da ih ima nekoliko, posebno u pop muzici, te da je pop muzika u Crnoj Gori mnogo bogatija talentima od narodne.
