“Ne dirajte mi Medenog, obožavam ga”, reče mi blizak prijatelj prije neki dan. Čovjek koji je trebao da ide u zatvor na 10 godina, jedan od onih koji je u zenitu bivše vlasti bio tipični arogantni skorojević poput ekipe sa transparentom “Sirotinjo, napuši se k…a”, odjednom je postao “simpatični odmetnik”. Više nego o njemu ovo govori o sistemu koji tri mjeseca, naočigled cijele Crne Gore, tone u živom pijesku
Prvo im je iz centra Podgorice, gdje je bio u kućnom pritvoru, pobjegao na dan izricanja presude. Onda je postao viralan. Kako smo došli dotle da se švercer i diler droge igra sa policijom i institucijama od kojih zavisi povjerenje u državni aparat?
Prvo, malo je vjerovatno da je Miloš Medenica, alias Medeni, izučio do detalje strategiju manipulacije i subverzivnog ratovanja putem sprovođenja informativno-psiholoških operacija. Čini se da mu pomaže neko ko je na tom polju ekspert.
Iznošenje navodnih škakljivih detalja iz privatnog života premijera, čelnika bezbjednosnog sektora, ministara i poslanika je lijepak za mase. Ali, on ne počinje sa tim. Na početku nudi informacije o događaju iz Nikšića koji je policija prećutala i izbjegla da iznese u javnost, pa onda detalje o tome kako je policajac u Herceg Novom navodno sakrio dokaze nakon silovanja maloljetne D.K. Niz nastavlja opet detaljnom pričom kako navodno načelnik policije u istom gradu pomaže članovima jednog od kriminalnih klanova.
Tek onda, kada se publika već pita da li ipak u svemu ima istine, ide na temu ličnog života čelnika vlasti, vjerujući da će ih na taj način najefikasnije diskreditovati.
Drugo, vrlo je vjerovatno da ga neko iz bezbjednosnog aparata ga hrani podacima, što se vidi iz slučaja Nikšić. Za sve to vrijeme, on se uspješno skriva, i ima svu logistiku da na miru snima i objavljuje.
Treće, i najvažnije, policija nije u stanju niti njega da locira, niti one koji su mu logistika. U vremenu kada je tehnologija pružila nezamislive mogućnosti, policija ne nalazi način da otkrije čovjeka koji koristi telefon i društvene mreže. Ako, kako tvrde, to nije on nego virtuelni AI lik, onda nisu sposobni da lociraju onoga koji je stvorio taj AI lik i ko njime svakodnevno upravlja.
Posebna priča je da šef policije, maltene u istom trenu kada se Medenica uključuje u emisiju na televiziji, nekoliko dana nakon bijega, obznanjuje da je u pitanju AI, a ne stvarni bjegunac.
Naizgled, idealna situacija. Ako je sve AI, onda ništa nije stvarno, sve je izmišljeno. A ako je izmišljeno, onda nema ni odgovornosti. Dokaza da je AI iz policije zvanično nema, tako da za sve buduće slične situacije isto tako mogu reći da je AI. Ono što ne znaju je, koliko im ljudi vjeruje da je to istina.
Policija, umjesto pružanja rezultata istrage, traži da joj se vjeruje. Ali, državni sistem koji uliva sigurnost ne funkcioniše na vjerovanju, nego na provjerljivim činjenicama.
U ovom trenutku, jedina provjerljiva činjenica je da Medeni ili onaj koji upravlja njegovom AI verzijom, nesmetano sprovodi svoju operaciju.
Ako zamislimo koji sve arsenal hibridnih prijetnji može biti upotrijebljen u Crnoj Gori od strane regionalnih ili svjetskih centara moći, pogotovo uoči ili nakon izbora sljedeće godine, ova bruka nam je makar otvorila oči. Pokazala je ko će da nas brani.
Voli ih Medeni.
