Nekada se u Crnoj Gori najviše strahovalo od pitanja: šta će narod reći. Danas je to pitanje samo promijenilo oblik: ko je pogledao story.
Živimo u vremenu u kojem nije najvažnije kako živiš, nego kako izgleda da živiš. Nikada više lijepih fotografija, a manje iskrenih osmijeha. Skrolujemo svakodnevno kroz savršene živote, putovanja, poklone, restorane, cvijeće, spontane trenutke koji se namještaju po pola sata i ljude koji djeluju kao da im je svaki dan filmska scena.
A negdje između svih tih filtera, storija i pažljivo biranih uglova, polako smo počeli da zaboravljamo kako izgleda stvaran život.
Nedavno mi je jedna poznanica, žena kojoj bi svako na Instagramu pozavidio, priznala da mjesecima ne spava kako treba. Na fotografijama, putovanja, osmijesi, večere, zalasci sunca, desetine hiljada pratilaca. U stvarnosti, anksioznost, umor i ona tišina koju niko ne objavljuje. Tada sam još jasnije shvatila koliko su danas najusamljeniji ljudi često oni sa najboljim profilima.
I nije problem Instagram. Problem je trenutak kada smo počeli da vjerujemo da je tuđi život stvarniji, bolji i srećniji od našeg.
Crna Gora je mala sredina. Kod nas se oduvijek živjelo pod tuđim pogledom. Nekada su to bile komšije sa prozora, tetke na svadbama i ljudi sa klupe ispred zgrade. Danas nas taj isti sud prati iz telefona. Gledaju storije. Broje ko je gdje bio, šta je obukao, s kim pije kafu, ko se otpratio, ko se zapratio, ko je kome lajkovao sliku u dva ujutro. I svi ćemo reći da nas to ne zanima. Ali kad niko ne gleda, mi ipak pogledamo.
Putovanja se planiraju zbog fotografija. Večere se biraju prema enterijeru restorana. Emocije mjerimo reakcijama. Ako objava ne dobije dovoljno srca, kao da ni trenutak nije bio vrijedan. Sve manje živimo život jer sve više živimo za dokumentovanje života. A život van ekrana nikad nije bio brži, teži i tiši.
Negdje i dalje postoje majke koje brinu šta će mlađem djetetu dati da jede i kako ono starije poslati na fakultet. Mladi koji žele da odu jer ne vide perspektivu. Ljudi koji rade po dva posla i opet jedva sastavljaju kraj s krajem. Ljudi koji se smiju na Instagramu, a kada ostanu sami sa sobom, vrištali bi, samo više ne znaju ni kako se to radi, jer se ono „dobro sam“ predugo izgovara i kad nema nikoga da ga čuje.
U zemlji u kojoj svi glume da žive dobro, iskrenost je postala luksuz. I možda je najveći paradoks našeg vremena to što nikada nismo bili povezaniji, a nikada udaljeniji jedni od drugih. Znamo šta je neko doručkovao, ali kada sjednemo sa najbližim prijateljem, ne znamo kako se on zaista osjeća.
Ipak, vjerujem da se ljudi polako umaraju od dobro odglumljenog savršenstva. Vidi se to. Uželjeli smo se običnih fotografija, iskrenih rečenica i onih rijetkih trenutaka kada neko pokaže stvaran život bez potrebe da sve izgleda idealno.
Jer ljudi prepoznaju iskrenost. Uvijek su je prepoznavali. Možda nam baš toga danas najviše fali, malo manje predstavljanja, a malo više života. Malo manje dokazivanja, a malo više mira. Da nekad odemo na kafu bez fotografije. Da otputujemo bez potrebe da svi to vide. Da budemo srećni i kada telefon nije u ruci.
Možda je prava sloboda danas upravo u tome da budeš srećan, a da to niko ne vidi.
