Koliko puta ste čuli da je neko dao otkaz zbog male plate? I koliko puta ste, već u trećoj rečenici razgovora, shvatili da plata zapravo nije bila pravi razlog?
Istina je da ljudi mogu da istrpe mnogo toga. Duže radno vrijeme. Veliku odgovornost. Teške zadatke. Pritisak rokova. Ono što najteže podnose jeste osjećaj da nisu cijenjeni, da nisu saslušani i da rade u okruženju u kojem se poštovanje smatra slabošću, a ne osnovom svakog zdravog odnosa.
Zato ljudi često ne napuštaju posao. Napuštaju loše lidere.
Tokom godina sam imala priliku da upoznam različite tipove rukovodilaca. Neki su iza sebe ostavljali motivisane timove, dobre rezultate i ljude koji su bili spremni da ih slijede i kada je najteže. Drugi su ostavljali prazne kancelarije, narušene odnose i atmosferu u kojoj se radilo iz straha, a ne iz uvjerenja.
I tu dolazimo do jedne od najvećih zabluda savremenog poslovnog svijeta, a to je da funkcija podrazumijeva i autoritet. Ne podrazumijeva.
Funkcija vam može dati pravo da nekome budete nadređeni. Ali vam ne može obezbijediti poštovanje. Ono se ne dobija rješenjem o imenovanju, već načinom na koji se odnosite prema ljudima.
Najslabiji lideri koje sam upoznala imali su jednu zajedničku osobinu, vjerovali su da se autoritet gradi strahom.
Takvi lideri rijetko podnose drugačije mišljenje. Ne vole pitanja. Ne vole inicijativu. Ne vole ljude koji razmišljaju svojom glavom. Njihov idealan zaposleni nije najbolji radnik, već najposlušniji.
Na prvi pogled, takav sistem može djelovati stabilno. Nema rasprava. Nema suprotstavljenih stavova. Nema problema. Ali nema ni napretka.
Kada ljudi moraju da ćute da ne bi imali problem, vrlo brzo prestaju i da predlažu rješenja. Strah možda može proizvesti poslušnost, ali nikada ne može proizvesti posvećenost.
A upravo tada počinje ono što nijedan rukovodilac ne želi da prizna. Počinju da odlaze najbolji.
Ne oni koji nemaju izbora. Ne oni koji ne mogu pronaći drugo radno mjesto. Odlaze oni koji znaju koliko vrijede i koji imaju dovoljno samopouzdanja da svoje znanje ponude nekome ko će ga prepoznati.
Svi loši šefovi sa samoproklamovanim autoritetom tada, imaju isto objašnjenje: „Nisu bili dovoljno lojalni.”
A možda je pravo pitanje da li su imali kome da budu lojalni. Jer lojalnost nije nešto što se traži. Lojalnost je nešto što se zaslužuje.
Dugo se bavim malo izdaleka, malo izbliza fenomenom nesigurnih lidera. Sjećam se jedne situacije koja nema veze sa velikim sistemima ili korporacijama. U jednom manjem kolektivu pojavila se mlada osoba puna energije, ideja i želje da unaprijedi posao. Umjesto da dobije podršku, dočekana je sa rezervom. Svaka inicijativa tumačena je kao pametovanje, svaki predlog kao kritika postojećeg stanja. Nakon nekog vremena prestala je da predlaže bilo šta. Ubrzo je i otišla. Tek tada su svi počeli da pričaju koliko je bila vrijedna i sposobna. Nažalost, to je obrazac koji se ponavlja mnogo češće nego što mislimo.
Nesposobni se oduvijek plaše sposobnih, jer u svakom talentu vide prijetnju, a ne priliku. Umjesto da okupe sposobnije od sebe, oni biraju poslušnike i klimoglavce. Umjesto da razvijaju ljude, oni ih sputavaju. Umjesto da podstiču rast, oni ga kontrolišu. I umjesto da organizacija raste, ona stagnira.
Jer nijedna institucija, firma ili tim ne mogu biti bolji od granica koje im postavi nečija sujeta.
Najuspješniji lideri koje sam imala priliku da upoznam nisu bili oni koji su najviše govorili o sebi. Naprotiv. To su bili ljudi koji su znali da saslušaju, da priznaju grešku, da podijele zasluge i da oko sebe okupe pojedince koji su u nekim oblastima čak bili sposobniji od njih samih. To ne rade slabi lideri. To rade sigurni ljudi.
Na kraju, stanje u jednom kolektivu gotovo uvijek predstavlja ogledalo njegovog liderstva iliti, da upotrijebim metaforu koju ovih dana česti koristim: „riba od glave smrdi.“ Atmosfera, međuljudski odnosi, motivacija zaposlenih, spremnost ljudi da ostanu ili odu, sve to govori mnogo više o rukovodiocu nego o zaposlenima.
Zato, kada iz neke organizacije počnu da odlaze najbolji ljudi, možda ne treba prvo postavljati pitanje šta nije u redu sa njima. Možda treba pogledati one koji su ostali da vode.
Jer ljudi mogu zaboraviti kolika im je bila plata. Mogu zaboraviti i mnoge poslovne izazove. Ali nikada ne zaboravljaju kako su se osjećali dok su radili za nekoga.
A između lidera koji inspiriše i „gazde“ kojeg se plaše stoji najvažniji pokazatelj uspjeha, da li ljudi dolaze na posao sa željom da doprinesu ili sa nadom da će uskoro otići.
