Prvog vikenda u mjesecu idemo u Trebinje. To nije nikakav porodični dogovor zapisan u kalendaru, niti tradicija o kojoj smo jednog dana svečano odlučili. Jednostavno se tako namjestilo. I sad već znamo: dođe prvi vikend, mi idemo u Trebinje.
Prošlog vikenda smo, međutim, u Trebinju uradili nešto što nam do sada nije pošlo za rukom. Sišli smo autom niz stepenice. Ne metaforički. Bukvalno. Dobro, nismo baš sišli. Više smo… propali.
Nismo vidjeli stepenice, auto je krenulo tamo gdje automobil nikako ne bi trebalo da ide. Nekada čovjek nema šta pametno da kaže. Ovo je bio jedan od takvih trenutaka.
Gledali smo u auto, u stepenice, pa u auto, valjda očekujući da se nekim čudom predomisli i samo vrati odakle je došlo. Nije.
I onda su počeli da dolaze ljudi. Ni službe. Ni neko koga smo pozvali, prijatelji, rođaci. Ljudi.
Jedan čovjek je prišao da vidi šta se desilo. Onda drugi. Neko je već pokušavao da smisli kako da izvučemo auto. Neko je zvao nekoga. Neko je znao čovjeka koji zna čovjeka. Što je, budimo realni, na Balkanu mnogo efikasniji sistem od bilo koje institucije.
Ubrzo smo bili okruženi ljudima koje nikada u životu nismo vidjeli, a koji su naš problem prihvatili kao svoj. Niko nije rekao: „Snađite se.“ Niko nije samo zastao da pogleda, fotografiše i nastavi dalje. Ostali su.
Kao da nam se auto zaglavio ispred kuće rođenog strica. Kao da smo u svom komšiluku. Kao da se podrazumijeva da niko neće otići dok se problem ne riješi. I tada sam pomislila koliko smo, zapravo, čudni mi ljudi sa ovih prostora.
Vjekovima dokazujemo koliko smo različiti. Precizno crtamo granice. Prebrojavamo krvna zrnca. Dijelimo se po vjeri, naciji, zastavi, jeziku, dijalektu, istoriji, politici, čak i po tome kako nazivamo isti hljeb. A onda nečiji automobil propadne niz stepenice i sve te velike razlike odjednom postanu smiješno male.
Jer čovjek vidi čovjeka u nevolji. I priđe. Bez pitanja. Možda su nas predugo učili da prvo moramo znati ko je „naš“.
Ko pripada nama. Ko govori kao mi. Ko se moli kao mi. Ko slavi isto što i mi. Ko je sa ove ili one strane neke granice koju su nacrtali ljudi koji se vjerovatno nikada nisu ni upoznali sa onima koje su tom granicom razdvojili.
A možda je mnogo jednostavnije. Možda je naš svako ko nam pruži ruku kada padamo. Svako ko stane kada vidi da nam treba pomoć. Svako ko našu nevolju makar na trenutak prihvati kao svoju.
Tog dana u Trebinju nekoliko ljudi koje nikada ranije nismo sreli ponašalo se prema nama kao da smo njihovi najbliži. Nije im bilo teško da ostave ono što rade, potroše svoje vrijeme i pokušaju da riješe problem koji sa njima nije imao baš nikakve veze. Osim jedne. Bio je ljudski.
A možda je to jedina veza koja bi zaista trebalo da bude dovoljna.
Puna su nam usta bratstva i velikih riječi. O zajedničkom porijeklu, istoriji, precima, vjeri i krvi. Volimo velike govore o jedinstvu, posebno kada treba dokazati ko kome pripada, a ko ne pripada. Ali bratstvo se, čini mi se, mnogo bolje vidi u malim stvarima. Kada neko stane, priđe. Kada kaže: „Ne brini, riješićemo.“ Ne „riješićeš“. Riješićemo. Par slova razlike, a u njima cijela ljudskost.
Ne znam kakve su vjere bili ljudi koji su nam pomogli. Ne znam ni kako se svi zovu. Ne znam njihove političke stavove, porijeklo, niti šta misle o Crnogorcima, Bosancima, Srbima, Hrvatima i svim ostalim imenima kojima smo tokom istorije naučili da objašnjavamo jedni druge. Znam samo kako su se ponijeli kada su vidjeli nekoga u nevolji. I, iskreno, to mi o čovjeku govori mnogo više od svega prethodnog.
Jer na kraju nas ne dijele ni vjera, ni nacija, ni granice. Dijeli nas samo ono što nosimo u sebi.
Postoje ljudi čistog srca i oni drugi. Oni koji prolaze pored tuđe nevolje i oni koji zastanu. Oni koji pitaju „šta ja imam od toga“ i oni koji već zasuku rukave prije nego što stignete da ih zamolite.
Prošlog vikenda smo u Trebinju automobilom sišli niz stepenice. Nije nešto čime se treba pohvaliti. Ali smo, zahvaljujući tom malom pehu, ponovo vidjeli nešto što u mnogo ozbiljnijim okolnostima često zaboravljamo. Da su nam ponekad najveća braća upravo ljudi čije prezime ne znamo. I da se bratstvo ne nasljeđuje uvijek krvlju.
Nekad se jednostavno prepozna po tome ko je ostao pored vas dok vam je auto zaglavljen na stepenicama, iako je mogao mirno da produži svojim putem.
Možda smo tog dana otišli u Trebinje kao gosti. Ali se nismo tako osjećali.Trebinje je bilo grad u koji idemo kao gosti, u kojem nikoga ne poznajemo, a desio se momenat kada smo spoznali da se tamo osjećamo dobro jer se ipak ne osjećamo kao gosti nego kao da smo kod kuće.
I nije to zbog ulica, sličnosti jezika, pogotovo nije zbog granica. Nego zbog ljudi.
A možda je dom, na kraju, upravo tamo gdje ti nepoznat čovjek priđe kada si u nevolji i ponaša se kao da ste rod. Jer jesmo.
Samo to, izgleda, ponekad zaboravimo.
