Raspravu o data centrima ne treba svoditi na pitanje dostupnosti i cijene električne energije. Prava pitanja su sljedeća: koliko takvih objekata elektroenergetski, vodni i infrastrukturni sistem može podnijeti bez narušavanja ravnoteže, ko snosi troškove jačanja prenosne mreže i obezbjeđivanja rezervnih kapaciteta, da li subvencije i poreske olakšice proporcionalno podstiču zapošljavanje, transfer tehnologije i lokalni razvoj, i kako obezbijediti da AI i cloud infrastruktura doprinese BDP-u više nego što opterećuje raspoložive resurse, piše Milena Šović za magazin Biznis i finansije.
Održivost data centara ne zavisi samo od količine dostupne električne energije, već od ukupnog opterećenja resursa (struje, vode, zemljišta, mreže i infrastrukture) i načina na koji se ti troškovi dijele između investitora, lokalne zajednice, javnih preduzeća i države.
Upravo tu nastaje ključna ekonomska dilema: da li digitalna infrastruktura kakvu danas gradimo donosi proporcionalnu korist u odnosu na resurse koje trajno zauzima i ograničava za druge sektore
Svrha data centara je da čuvaju, obrađuju i distribuiraju digitalne podatke i usluge. To su veliki objekti ispunjeni serverima, mrežnom opremom i sistemima za hlađenje koji omogućavaju funkcionisanje interneta i savremenih digitalnih servisa. U praksi, data centri omogućavaju rad web stranica i aplikacija, skladištenje podataka u “oblaku” (cloud), rad vještačke inteligencije i obradu ogromnih količina podataka, elektronsko bankarstvo, državne registre i poslovne sisteme, hosting emailova, fotografija, videa i društvenih mreža, sigurnosne kopije i zaštitu podataka.
Data centri su praktično infrastruktura digitalnog svijeta, kao što elektrane proizvode struju, tako data centri “pokreću” internet i digitalne usluge. Zbog toga troše velike količine električne energije i zahtijevaju snažno hlađenje i visok nivo bezbjednosti.
Data centri su neprekidni i neelastični potrošači električne energije, pri čemu objekat sa opterećenjem od 30 MW godišnje troši oko 263 GWh i spada među najveće pojedinačne potrošače u elektroenergetskom sistemu.
Ključni problem nije sama godišnja potrošnja, već potreba da elektroenergetski sistem u svakom trenutku obezbijedi tih 30 MW, uključujući zimske maksimume kada je potražnja najveća. Data centar ne može smanjiti potrošnju bez ozbiljnih posljedica po korisnike (ispadanje iz mreže, gubitak podataka, prekid usluga), pa je riječ o „neelastičnom“ potrošaču koji zahtijeva stalne rezervne kapacitete, jačanje prenosne mreže i balansne rezerve.
VELIKI DATA CENTAR TROŠI KAO GRAD SREDNJE VELIČINE
Državni data centar u Kragujevac trenutno troši oko 0,35 odsto ukupne električne energije zemlje, a planirano proširenje sa 14 MW na 56 MW značajno će povećati taj udio. Dodatno, dolazak globalnih igrača poput Yango Group, koji planira centralni data centar u Kragujevcu, pokazuje da Srbija postaje dio globalne trke za AI infrastrukturu. Prema procjenama, svaki novi veliki centar može predstavljati dodatno opterećenje uporedivo sa gradom srednje veličine.
Drugi ključni resurs, koji se u javnim raspravama znatno rjeđe pominje, jeste voda. Zavisno od tehnologije hlađenja, data centri troše od jedne do dvije litre vode po kWh IT energije. Za centar od 30 MW, sa 263 miliona kWh godišnje, potrošnja vode može dostići između 260.000 i 526.000 kubnih metara godišnje. Pri prosječnoj cijeni industrijske vode od oko 0,8 eura po kubiku, direktan trošak iznosi od 200.000 do 420.000 eura godišnje.
Međutim, ovdje nije presudna samo cijena, već i porijeklo vode i raspoloživi kapaciteti lokalnog vodovodnog sistema. Ako se koristi pitka voda iz javnog vodovoda, data centar direktno dijeli iste resurse sa domaćinstvima, poljoprivredom i drugim privrednim subjektima, posebno ljeti kada su kapaciteti ograničeni i kada klimatske promjene donose suše. U Srbiji, gdje su vodni resursi već pod pritiskom u pojedinim regionima poput Vojvodina i Južne Srbije, ovo može postati ozbiljan rizik.
Na evropskom nivou, data centri su tokom 2024. godine potrošili oko 62 miliona kubnih metara vode, dok projekcije ukazuju da bi do 2030. ta potrošnja mogla porasti na približno 90 miliona kubnih metara, što odgovara zapremini desetina hiljada olimpijskih bazena.
Pored potrošnje struje i vode, data centri ostavljaju i određene posljedice po neposredno okruženje, o kojima se rjeđe govori. Rezervni dizel agregati služe za testiranje i hitne slučajeve, pa ne rade stalno, ali emituju fine čestice, NOx i druge zagađivače. U gradovima poput Kragujevca ili Beograd, gdje je već prisutan problem sa zagađenjem vazduha, kumulativni efekat više centara može postati mjerljiv i pogoršati zdravstvene rizike, posebno zimi.
Buka rashladnih sistema proizvodi kontinuiran, niskofrekventni zvuk (55–85 dB(A) van objekta), što može izazvati stres, poremećaje sna i zdravstvene probleme kod stanovnika u blizini. Bez zvučnih barijera ili prigušivača, uticaj na kvalitet života je značajan.
U EU radi više od 3.000 data centara.
