Prvi maj je podsjetnik na dostojanstvo čovjeka, ali meni je više od praznika rada. Maj je za mene miris jedne posebne zore. One najljepše, koju Crna Gora pamti.
Neke datume istorija upiše u udžbenike, a neke porodica upiše u srce. Moja je meni maj upisala, izrezbarila i trajno zaključala u srcu.
Sjećam se kuće, tišine pred rezultate, napetosti koja se osjećala i među zidovima. Sjećam se zastave. Crnogorski barjak bio je istaknut na našoj kući onda kada to nije bilo moderno, kada nije bilo popularno, kada je to u našem naselju značilo da jasno i glasno kažeš ko si, čak i kad većina oko tebe nije gledala u istom pravcu. Nije to bila demonstracija inata, već pripadnosti. I danas mislim da je hrabrost često upravo to, da mirno stojiš iza onoga što jesi.
Moj ujak je tada bio ozbiljno bolestan. Bolest je već uzimala svoje, a život ga je polako i nepravedno opominjao da vrijeme nije beskonačno. Bio je umoran, iscrpljen, tih više nego inače. Ali tih dana, u njemu se probudila neka posebna snaga. Kao da je znao da ne čeka samo politički rezultat, već potvrdu nečega mnogo dubljeg. Čekao je osjećaj da je dočekao svoju Crnu Goru. Jutro nakon referenduma sam vidjela suze koje do tada kod njega nisam vidjela. Od sreće. Čiste, iskrene, velike suze čovjeka koji je osjećao da je dočekao istoriju.
On je bio primjer osobe kojoj je država bila ispred vjere i večere, ispred oca i majke, ispred kuće u kojoj živi, ispred svega što ima. On je bio osoba koja je u moje srce usadila suze kojima mi zamagli oko apsolutno svaki put kad čujem “Oj svijetla majska zoro”. Naučio me je kako se država voli bez koristi. Moj deda, Kuč, me je vodio na skupove Liberalnog saveza, gdje sam sa ograde ispred bine slušala Slavka Perovića i Miroslava Vickovića, da doživim emociju i čujem ono što sam tek mnogo kasnije mogla da razumijem.
Najljepša majska zora koja je svanula prije skoro 20 godina nije bila pobjeda politike. To je bila pobjeda identiteta, dostojanstva i pripadnosti. To je bio trenutak kada su mnogi, poput mog ujaka, osjetili da nisu uzalud vjerovali.
Njegovo lice tog jutra pamtim jasnije nego svih godina prije i tih nekoliko nakon toga. I baš zato danas, kada se približava dvadeseta godišnjica te majske zore, osjećam i ponos i odgovornost. Jer nezavisnost nije završena priča. Ona nije samo referendum, zastava i datum u kalendaru. Ona je svakodnevni posao. Ona je način na koji radimo, govorimo, čuvamo obraz, gradimo budućnost našoj djeci. Ona je način na koji ljubimo svaku stopu naše zemlje.
Zato 1. maj i 21. maj u mojoj glavi nikada nisu odvojeni. Jedan nas podsjeća da država vrijedi onoliko koliko vrijedi život i rad njenog čovjeka. Drugi nas podsjeća da čovjek vrijedi više kada ima svoju državu. I oba traže odgovornost. Da ne potrošimo ono što su neki dočekali sa suzama. Da ne zaboravimo da sloboda nije poklon, nego obaveza. Da budemo dostojni onih koji su vjerovali prije nas. I da, kada neki novi klinci budu pitali gdje smo bili te najljepše majske zore, imamo odgovor koji neće zvučati kao izgovor.
Ja ću uvijek znati. Bila sam tamo gdje je srce bilo. U kući sa istaknutim barjakom. Pored čovjeka koji je plakao od sreće. I u zemlji koja je tog jutra, prvi put nakon dugo vremena, disala punim plućima.
Crna Goro, ja ću te voljeti onako kako ja znam. Tako što ću ćutati dok se vozim tvojim gradovima, ulicama, selima i diviću se tvojoj ljepoti. Tako što ću držati ruku na srcu kad slušam himnu da mi ne bi iskočilo iz grudi. Tako što ću naučiti svoje dijete da smeće baci u kantu, a ne na ulicu, da kaže “hvala”, “izvini”, “volim te”… Tako što ću plaćati porez. Tako što ću ići na posao koji radim i tako što neću uzimati bolovanje kada nisam bolesna. Tako što neću ponuditi saobraćajcu da mu platim kafu ako nisam vezala pojas. Tako što neću sjutra ići da molim ni za jednu ocjenu svom djetetu. Tako što neću tražiti vezu da je zaposlim u državnoj firmi. Tako što ću se boriti da moja Dunja i svi oni koji ovaj maj osjećaju iz dubine duše, vole život u Crnoj Gori.
Vječna je.
