Kada se govori o devastaciji Kuka, najčešće se prvo vide nasipi, probijeni pristupni pravci, trafostanica, tehničke konstrukcije, ogoljeni kamen, izlomljene padine i prostori koji više ne pripadaju prirodnom toku planine. To su tragovi koji se mogu fotografisati, pokazati javnosti i upisati u dokumentaciju. Međutim, postoji i druga, ,,mirnija” i opasnija cijena radova na Lovćenu. Ona se ne vidi odmah, jer se ne mjeri samo betonom, kamenom i dužinom probijenog puta, nego povlačenjem živog svijeta iz prostora koji je do juče imao mir, zaklon, vodu i prirodni kontinuitet.
U nacionalnom parku nije dovoljno pitati šta je izgrađeno. Mora se pitati šta je zbog toga prestalo da dolazi, leti, gnijezdi se, prelazi, pije vodu, skriva se, hrani se i razmnožava. Priroda ne strada samo onda kada se pośeče šuma ili izbetonira padina.
Ona strada i kada se prostor ispuni bukom, kada se stari prolaz divljači pretvori u servisnu trasu, kada se ptica povuče iz zone gniježđenja, kada gmizavac izgubi osunčani kamenjarski zaklon, kada se šumski rub razbije, kada pojilo izgubi mir bez kojeg nema svoju stvarnu funkciju.
Lovćen nije mjesto koje se uzima od prirode da bi služilo trenutku, nego prostor u kojem se čovjek mora ponašati kao gost, a ne kao vlasnik. To je nacionalni park, zaštićeno prirodno dobro i prostor u kojem svaka intervencija mora biti podređena zaštiti prirode, a ne obrnuto.
Prema Zakonu o nacionalnim parkovima, nacionalni parkovi Crne Gore uživaju posebnu zaštitu, a sve djelatnosti u njima moraju se sprovoditi tako da ne narušavaju prirodne vrijednosti, izvornost i nesmetan prirodni razvoj biljnog i životinjskog svijeta. Zato se pitanje Kuka ne može svesti na tehnički opis objekata. Ovđe je riječ o tome da li se poštuje sama suština zaštićenog područja.
KUK KAO ŽIVI MOZAIK, NE KAO TEHNIČKA ZONA
Kuk i prostor ispod žičare čine jedan od najljepših vidikovaca Lovćena, to je takođe dio složenog prirodnog mozaika u kojem se susrijeću kamenjar, pašnjački kamenjari, šumski pojasevi, kraške vrtače i škrape, osunčane padine, pojila, tragovi divljači i pravci kretanja.
Svaki od tih elemenata ima svoju ulogu. Kada se jedan naruši, drugi slabi. Kada se jedan prostor pretvori u tehnički koridor, životinje ne čekaju službeno objašnjenje. One jednostavno počinju da izbjegavaju mjesto koje je za njih postalo bučno, nesigurno ili nepredvidljivo. Upravo zato je opasno kada se ovakvi zahvati predstavljaju kao odvojeni i mali.
Posebno mjesto u ovom nastavku zauzima jarebica kamenjarka-Alectoris graeca. Riječ je o vrsti evropskog konzervacionog značaja, vezanoj za otvorene planinske predjele, kamenjare, pašnjačke kamenjare i rubove staništa Njeno prisustvo na Lovćenu je znak da prostor još čuva odnos između kamena, pašnjaka, zaklona i otvorenog vidika.
Plan upravljanja NP Lovćen za period 2021–2025. jasno prepoznaje jarebicu kamenjarku kao vrstu sa nepovoljnim statusom zaštite i navodi da se njena populacija tokom proljeća koncentriše na staništima đe je planirano postavljanje stubova žičare, u blizini tačke iskrcavanja na posljednjoj stanici, tačnije na mikrolokaciji Kuk.
To je podatak koji se ne može zaobići. Ako planski dokument upravljača već prepoznaje ovakav rizik, onda javnost ima pravo da zna šta je nakon toga urađeno: da li je sproveden kontinuirani monitoring, da li postoje izvještaji, da li su evidentirane promjene u broju, ponašanju, gniježđenju i kretanju ove ptice.
Jarebica kamenjarka ne pripada betonskim platoima, uređenim šetalištima i stalno uznemiravanim zonama. Ona pripada planini u kojoj još postoje oprez, mir, zaklon i prirodni tok života. Kada se takav predio presiječe novim pristupnim pravcima, kablovima, konstrukcijama, stalnim kretanjem ljudi i zvučnim pritiskom, ne ugrožava se samo jedna vrsta ptice. Ugrožava se čitav tip prostora koji joj omogućava opstanak.
Zato se mora znati da li su stručne službe prije početka radova utvrdile njena staništa, pravce kretanja, zone gniježđenja i mjesta zadržavanja. Ako to nije urađeno, onda se ne može olako tvrditi da uticaja nema. U prirodi se ne može dokazivati odsustvo štete onđe đe prethodno nije dokumentovano prisustvo života.
KABLOVI IZNAD KUKA, NEMIR ISPOD NJIH
Buka i vibracije nijesu usputni problemi Za čovjeka su to prolazne smetnje za životinje često granica između sigurnog i napuštenog mjesta. Rad mehanizacije, kasnije održavanje infrastrukture, kretanje vozila, prisustvo posjetilaca, tehnički sistemi, servisni prolazi i promjena zvučnog režima mogu udaljiti pojedine vrste od prostora koji su ranije koristile.
Kod ptica to može značiti poremećaj gniježđenja, promjenu dnevnih pravaca, izbjegavanje hranilišta i smanjenje uspješnosti razmnožavanja. Kod sisara to znači opreznije kretanje, napuštanje ustaljenih staza i gubitak pristupa vodi. Posebno pitanje otvaraju kablovi, elektroenergetski priključci i prateće konstrukcije.
U prostoru đe ptice prelijeću između šumskih, kamenjarskih i otvorenih djelova planine, svaka nova linija, stub, zatezni element ili tehnička prepreka mora biti predmet ozbiljne procjene. Nije dovoljno reći da je infrastruktura neophodna. Potrebno je znati da li su analizirani pravci preleta, opasnost od sudara, vidljivost kablova, mjere smanjenja rizika i dugoročni uticaj na ptice koje koriste ovaj prostor.
Plan upravljanja NP Lovćen već prepoznaje da žičara i dalekovodi mogu predstavljati opasnost za ptice, uključujući mortalitet i uznemiravanje tokom gniježđenja, ishrane i preleta. U istom dokumentu pominju se kolizije, dalekovod kao prepreka, buka koju proizvodi rad žičare i vibracije. To znači da pitanje nije izmišljeno ni naknadno dodato. Ono već postoji u planskom dokumentu. Sada je ključno drugo: đe su rezultati praćenja, đe su mjere i đe je javno dostupna dokumentacija o tome šta se na Kuku zaista promijenilo.
Još ozbiljnije je pitanje fragmentacije staništa. Kada se šuma, kamenjar i pašnjački kamenjar presijeku pristupnim pravcem, ne dobija se samo nova linija na terenu. Dobija se prekid prirodnog kontinuiteta. U ekologiji prostora, linijski zahvati rijetko ostaju samo prolazi.
Pristupni putevi, servisne trase, ograde, kablovi i zone pojačanog ljudskog prisustva mijenjaju funkcionalnu povezanost staništa. Divljač može napustiti stare pravce kretanja. Ptice mogu izbjegavati rubove gniježđenja.
Gmizavci mogu izgubiti mirne kamenjarske zaklone. Sitni sisari, insekti i vodozemci mogu ostati bez mikroprostora koji su im važniji od velikih površina koje čovjek vidi na karti. Takve promjene nijesu uvijek vidljive odmah, ali dugoročno mogu osiromašiti čitav živi sistem Kuka. Zbog toga se uticaj ne smije mjeriti samo širinom puta ili površinom objekta.
Mora se mjeriti promjenom ponašanja živog svijeta. Ako ptica više ne gnijezdi na istom prostoru, ako divljač više ne prilazi pojilu, ako gmizavac više nema miran kamenjarski zaklon, ako se noć promijeni rasvjetom i zvukom, onda je priroda već izgubila dio svoje funkcije.
ŠARGAN – MALA ZMIJA I VELIKI ISPIT ZA ZAŠTITU LOVĆENA
U ovu sliku mora ući i šargan — Vipera ursinii macrops. To je jedna od najośetljivijih planinskih zmija Evrope, balkanski endem vezan za otvorena planinska, kamenjarska i travnata staništa. Šargan nije prijetnja Lovćenu.
On je dokaz da Lovćen još čuva rijetke oblike divljine. Njegovo prisustvo na Lovćenu potvrđeno je u istraživanjima Crnogorskog društva ekologa, a upravo takva vrsta zahtijeva ozbiljnu herpetološku provjeru prije svakog zahvata u otvorenim kamenjarskim i planinskim staništima.
Ne može se šargan pomenuti tek usput, kao rijetkost iz stručnih spiskova. Ako se na Lovćenu izvode radovi u otvorenim planinskim i kamenjarskim staništima, onda se mora znati da li je rađena posebna procjena za gmizavce.
Da li su stručnjaci pregledali teren prije radova? Da li su evidentirana moguća mjesta njegovog boravka? Da li su procijenjeni efekti gaženja, nasipanja, širenja pristupnih pravaca i povećanog prisustva ljudi? Da li su sačuvani osunčani kamenjarski zakloni, rubovi pašnjaka i prirodne pukotine koje ovakvim vrstama omogućavaju život?
Plan upravljanja NP Lovćen sam navodi da su populacije poskoka i šargana ugrožene uništavanjem prirodnih staništa, nekontrolisanim sakupljanjem i komercijalnom upotrebom. Ako su njihova staništa već prepoznata kao ośetljiva, onda je svako dodatno nasipanje, probijanje, širenje i pretvaranje kamenjara u tehnički prolaz pitanje od javnog interesa. Bez jasnog herpetološkog nalaza, zaštita faune ostaje samo lijepo napisana, ali prazna obaveza.
MUNIKA KAO RELIKTNA OPOMENA
U ovu sliku mora ući i munika Pinus heldreichii, jedna od najdragocjenijih reliktnih vrsta Lovćena. Njeno prisustvo na krečnjačkim, sunčanim i često surovim padinama pokazuje koliko je ovaj prostor star, osjetljiv i spor u obnavljanju.
Munika ne traži uređeni parkovski ambijent. Ona traži kamen, nagib, svjetlost, vrijeme i mir. Akcioni plan za zaštitu munike u NP Lovćen, izrađen kroz projekat LASPEH, prepoznaje populaciju munike na Lovćenu kao izolovanu i posebno značajnu, uz upozorenje na opadajući trend i potrebu za hitnim mjerama zaštite, GPS mapiranjem, praćenjem brojnosti i nultim stanjem.
To je važna činjenica, jer pokazuje da se munika ne može tretirati kao običan pejzažni detalj. Ona je dio reliktnog identiteta Lovćena.
Ako se oko njenih staništa šire pristupni putevi, mijenja mikroreljef, pojačava erozija, povećava pritisak posjetilaca ili se prirodni rubovi pretvaraju u tehničke prolaze, tada se ne ugrožava samo jedno stablo, nego reliktni karakter Lovćena.
Priroda Lovćena ne obnavlja se brzinom kojom se izvode građevinski radovi. Ono što se razori za nekoliko dana, priroda često ne može vratiti decenijama. A neke odnose između kamena, korijena, vlage, sjemena i zaklona ne može vratiti nikada.
LOKVA RADONJIĆA
Posebnu zabrinutost izaziva Lokva Radonjića, jedno od rijetkih i dragocjenih kraških pojila ispod žičare. To je zaklonjeni vodeni prostor uokviren žbunastom i šumskom vegetacijom, upravo onakav kakav u planini ima vrijednost mnogo veću od svoje veličine. U krašu, đe voda nije svuda dostupna i đe su sušni periodi sve izraženiji, jedna lokva nije sporedan detalj. Ona je tačka života, mjesto dolaska, žeđi, tragova, zadržavanja i opreza.
Prema terenskom poznavanju prostora, Lokvu Radonjića koristila je krupna divljač, posebno divlja svinja Sus scrofa, ali i druge vrste koje se kreću širim područjem Lovćena. U tom kontekstu moraju se razmatrati i mrki medvjed – Ursus arctos i vuk Canis lupus, kao krupne zvijeri čiji se prostor ne može razumjeti bez šire mreže kretanja, mira zaklona i vodenih tačaka. Tu se mogu očekivati i srna Capreolus capreolus, lisica – Vulpes vulpes i zec – Lepus europaeus, kao i brojne manje vrste koje javnost rijetko primjećuje, ali bez kojih planina nema svoju živu cjelinu.
Ako je Lokva Radonjića danas narušena pojačanim ljudskim prisustvom, bukom, radovima, servisnim prolazima i funkcionisanjem žičare, onda se mora govoriti o ozbiljnom poremećaju koji treba dokazati ili otkloniti monitoringom, a ne prećutati.
Divljač ne napušta vodu bez razloga. Ona je napušta kada izgubi sigurnost. A kada pojilo izgubi svoju funkciju, posljedice se ne zadržavaju samo na toj jednoj tački. Životinje mijenjaju pravce, troše više energije, silaze u druge zone, ulaze u veći rizik od kontakta sa ljudima i gube dio prirodne mreže koja ih je vezivala za planinu.
Pojila, lokve i vlažna mjesta u kraškom predjelu moraju se tretirati kao posebno osjetljive tačke. U sušnim periodima mogu biti presudna za opstanak divljači, ptica, vodozemaca, insekata i sitnih organizama. Zato je neprihvatljivo da se oko takvih mjesta planira, gradi ili održava infrastruktura bez jasne procjene uticaja na živi svijet koji ih koristi.
NOĆ JE POSLJEDNJE UTOČIŠTE ONIH KOJI SE DANJU POVLAČE
Ovđe se otvara i pitanje noćnog režima prostora. Ako žičara, stanica, prateći objekti, pristupni putevi, servisni sistemi i eventualna rasvjeta promijene tamu Kuka, posljedice se ne završavaju na vizuelnom utisku.
Vještačko svjetlo remeti kretanje noćnih životinja, mijenja ponašanje insekata, utiče na ptice i potiskuje vrste koje zavise od mraka. Lovćen je noćni prostor kretanja, lova, opreza, mirisa, tragova i tišine. Ako se ta noć tehnički osvoji, gubi se jedan od najvažnijih slojeva divljine.
Zato se ne može govoriti samo o „uređenju prostora”. Ovdje je riječ o promjeni režima čitavog dijela planine. Danju buka, prolazi, održavanje i pośete. Noću rasvjeta, prisustvo objekata, promijenjeni zvukovi i mirisi.
U takvom okruženju mnoge životinje neće nestati odmah, spektakularno i vidljivo. One će se povlačiti polako. Upravo zato ovakva šteta često ostaje izvan javne pažnje. Nema dramatične scene, nema trenutka koji se lako fotografiše. Postoji samo postepeno pražnjenje prostora od života.
Crna Gora nije usamljeno ostrvo kada je riječ o zaštiti biodiverziteta. Konvencija o biološkoj raznovrsnosti, Bernska konvencija o očuvanju evropske divlje flore i faune i prirodnih staništa, Bonska konvencija o migratornim vrstama, kao i evropski standardi koji stoje iza Direktive o pticama i Direktive o staništima, čine okvir u kojem se zaštićena područja ne posmatraju samo kao domaći administrativni prostori, nego kao dio šire ekološke odgovornosti.[4][5][6]
Bernska konvencija posebno naglašava zaštitu divljih vrsta i njihovih staništa, naročito ugroženih, ranjivih i endemičnih vrsta.[4] To je važno za Lovćen, jer se ovđe ne govori samo o pejzažu, nego o vrstama i staništima koja imaju evropski i balkanski značaj: jarebici kamenjarki, šarganu, munici, krupnim sisarima, pticama grabljivicama, kamenjarskim staništima, šumskim rubovima i kraškim vodama.
Iako Crna Gora još nije članica Evropske unije, standardi Direktive o pticama i Direktive o staništima nijesu nevažni.[6] Naprotiv, oni su referentni okvir za buduće usklađivanje, za ekološku mrežu i za način na koji se procjenjuju uticaji na vrste i staništa. Ako se u nacionalnom parku izvode zahvati koji mogu mijenjati staništa, pravce preleta, mjesta gniježđenja, pojila i režim noći, onda se mora primijeniti najstroža mjera opreza, a ne najšire tumačenje dozvole.
NEZAVISNI MONITORING KAO JEDINI OZBILJAN ODGOVOR
Zato je neophodno da se za prostor Kuka, Bižaljevca, padina prema Štirovniku, Lokve Radonjića i pristupnih zona prema stanici žičare uradi nezavisna procjena uticaja na faunu i šumsko-kamenjarski sistem.
Ako je prije radova urađeno nulto stanje faune, javnost treba da ga vidi. Ako nije, onda je to ozbiljan propust. Nulto stanje ne služi da bi se popunila fascikla, već da bi se znalo šta je postojalo prije intervencije.
Bez takvog dokumenta, svaka kasnija tvrdnja da „nije bilo štete” ostaje nedokazana. Ko može tvrditi da ptice nijesu napustile prostor ako ih prije radova nije sistematski evidentirao? Ko može tvrditi da pojilo nije izgubilo funkciju ako nije praćeno prije i poslije? Ko može tvrditi da šargan nije ugrožen ako nije ni tražen na odgovarajući način?
Lovćen ne smije biti prostor u kojem se prvo napravi pritisak, a zatim od prirode traži da se prilagodi. Nacionalni park podrazumijeva obrnutu logiku svaki zahvat mora se prilagoditi prirodi, a ono što se ne može prilagoditi mora se zaustaviti. To nije protivljenje razvoju, nego osnovna razlika između zaštićenog područja i obične građevinske zone.
Danas je Kuk ogledalo institucionalne odgovornosti. Ako se u ovom prostoru ne zna šta je urađeno pticama, gmizavcima, divljači, pojilima, munici i šumskim pojasevima onda problem nije samo u jednom projektu. Problem je u načinu na koji se donose odluke o najvrjednijim predjelima Crne Gore. Ako se prirodni kontinuitet Lovćena prekida bez jasne stručne kontrole, onda se nacionalni park ne gubi odjednom, već dio po dio, kroz svaku trasu koja se predstavi kao tehnička nužnost.
Pitanja koja institucije ne smiju izbjeći:
Da li je prije početka radova urađeno nulto stanje faune, staništa, pojila i osjetljivih tačaka na Kuku?
Da li jarebica kamenjarka Alectoris graeca još koristi stara staništa na Kuku i u njegovoj blizini?
Da li je procijenjen rizik za ptice od kablova, konstrukcija, elektroenergetskih vodova i prateće infrastrukture žičare?
Da li je prije radova provjereno prisustvo šargana Vipera ursinii macrops i drugih gmizavaca u kamenjarskim i planinskim staništima?
Da li divljač i dalje koristi Lokvu Radonjića kao pojilo i prirodnu tačku kretanja?
Da li su pristupni putevi, servisni prolazi, ograde, buka i tehnički objekti prekinuli stare pravce kretanja divljači?
Da li je procijenjen uticaj buke, vibracija, svjetlosnog zagađenja i stalnog prisustva ljudi na ptice, gmizavce i sisare?
Da li je u procjenama posebno obrađena munika Pinus heldreichii i mogući uticaj radova, erozije i pritiska posjetilaca na njena staništa?
Da li je noć na Kuku još prirodni režim planine, ili je pretvorena u produžetak infrastrukturnog sistema?
Da li će biti sproveden nezavisni monitoring i hoće li javnosti biti dostupni svi izvještaji o uticaju žičare i prateće infrastrukture na faunu, pojila, muniku i staništa Nacionalnog parka Lovćen?
Autor je istraživač kulturne i prirodne baštine Lovćena
