Lakušić: U Kotoru su problem lokalni cjevovodi, ne shvatam zašto nijesu od 2019. obnovili prekinutu podmorsku cijev

Veliki broj građana Kotora trenutno nema pitku vodu jer prethodnih godina nije izgrađena odgovarajuća lokalna infrastruktura, iako je problem zaslanjenja kotorskih izvorišta poznat decenijama, kazao je za Rmedia doskorašnji predsjednik Odbora direktora Regionalnog vodovoda Zoran Lakušić.

On smatra da Regionalni vodovod ne može snositi odgovornost za probleme u distribuciji vode na području od Dobrote do Risna, jer se voda iz regionalnog sistema predaje kotorskom Vodovodu, nakon čega njena distribucija zavisi od kapaciteta lokalne infrastrukture.

„Svaki građanin Crne Gore ima pravo na pitku vodu, a u ovom trenutku veliki broj građana Kotora to pravo ne može da ostvari. Problem zaslanjenja lokalnih izvorišta nije nov i zbog toga je bilo potrebno ranije razvijati infrastrukturu koja bi omogućila da se veće količine vode iz Regionalnog vodovoda dopreme do svih djelova opštine. Riječ je o investicijama koje zahtijevaju milionska sredstva“, rekao je Lakušić.

Prema njegovim riječima, Regionalni vodovod vodu predaje kotorskom Vodovodu na području Škaljara, odnosno preko sistema povezanog sa Regionalnim vodovodom, nakon čega odgovornost za distribuciju do krajnjih potrošača preuzima lokalno preduzeće.

„Regionalni vodovod obezbjeđuje vodu Kotoru u okviru raspoloživih kapaciteta regionalnog sistema i postojećih tehničkih mogućnosti. Kada je riječ o području od Dobrote prema Risnu, problem je prvenstveno u mogućnosti lokalne mreže da raspoložive količine vode transportuje i ravnomjerno distribuira prema tom dijelu opštine. Za stanje lokalne distributivne infrastrukture Regionalni vodovod ne može snositi odgovornost“, kazao je Lakušić.

PODMORSKI CJEVOVOD PREMA DOBROTI NIJE U FUNKCIJI SEDAM GODINA

Dodatni problem predstavlja podmorski cjevovod Dobrota–Prčanj, koji je prekinut još početkom novembra 2019. godine i do danas nije vraćen u funkciju. Ovim cjevovodom bilo je moguće prebacivati dio vode sa jedne na drugu stranu zaliva i povećati količinu vode koja stiže prema Dobroti.

„Nije mi razumljivo da cjevovod koji je oštećen još 2019. godine nije ranije obnovljen, posebno imajući u vidu da je problem zaslanjenja kotorskih izvorišta poznat decenijama. Da je taj cjevovod u funkciji, određena količina vode iz sistema koji se snabdijeva iz Regionalnog vodovoda mogla bi se prebaciti prema Dobroti i time bi sadašnja situacija bila makar ublažena“, kazao je Lakušić.

U toku je postupak za izgradnju novog podmorskog cjevovoda, nakon što je projekat dorađen i u 2026. godini raspisan tender.

„To dodatno potvrđuje da problem nije u tome što Regionalni vodovod nema vodu za Kotor, već što lokalna infrastruktura nema dovoljan kapacitet i potrebne veze da raspoloživu vodu dopremi do svih djelova opštine. Novi kapaciteti Regionalnog vodovoda zato moraju biti praćeni rekonstrukcijom lokalnih cjevovoda, pumpnih stanica i rezervoara“, rekao je Lakušić.

LOKALNA INFRASTRUKTURA PREMA DOBROTI I RISNU MORA BITI UNAPRIJEĐENA

Lakušić upozorava da postojeća lokalna infrastruktura ne omogućava da se raspoložive količine vode iz Regionalnog vodovoda bez ograničenja transportuju iz pravca Škaljara prema Dobroti, Orahovcu, Perastu i Risnu.

„Nije dovoljno da voda dođe do Kotora. Potrebno je imati cjevovode, pumpne stanice i rezervoare odgovarajućeg kapaciteta kako bi se ona mogla dopremiti do svih djelova opštine. Poseban problem predstavlja i dotrajali cjevovod Verige–Risan, zbog čijeg stanja su mogućnosti transporta vode ograničene“, naveo je on.

Rješenje problema, kako je objasnio, podrazumijeva rekonstrukciju i izgradnju lokalnih tranzitnih cjevovoda, povećanje kapaciteta pumpnih stanica i rezervoara, kako bi voda iz regionalnog sistema mogla u dovoljnim količinama da stigne do Dobrote, Risna i drugih naselja na tom području.

Ohrabrujuće je, dodaje, to što je Regionalni vodovod izgradio novi paralelni cjevovod na pravcu Lastva Grbaljska–Tivat, čijim stavljanjem u punu funkciju kapacitet sjevernog kraka Regionalnog vodovoda treba da bude povećan sa oko 330–340 na približno 750 litara u sekundi.

„To stvara infrastrukturne pretpostavke za dugoročno sigurnije snabdijevanje Kotora, Tivta i Herceg Novog. Međutim, povećanje kapaciteta Regionalnog vodovoda mora biti praćeno razvojem lokalnih vodovodnih sistema. Na vlastima u Kotoru je da obezbijede infrastrukturu putem koje će raspoloživa voda moći da stigne do svih naselja“, rekao je Lakušić.

ZASLANJENJE IZVORIŠTA MOŽE TRAJATI SVE DUŽE

Problem zaslanjenja kotorskih izvorišta, prema njegovim riječima, nije nov i uslovljen je prirodnim karakteristikama područja, ali klimatske promjene i sve duži sušni periodi mogu dodatno pogoršavati situaciju.

„Tokom ljeta, kada nastupi hidrološki minimum, smanjuje se dotok slatke vode, dok se povećava uticaj morske vode na kraška izvorišta. Zaslanjenje je problem koji je poznat decenijama, a sa češćim i dužim sušnim periodima može postajati sve izraženiji i trajati duže“, upozorio je Lakušić.

On smatra da Vlada mora pomoći lokalnim samoupravama i vodovodnim preduzećima na primorju kako bi dotrajali djelovi mreže, uključujući stare čelične i azbestno-cementne cijevi, bili ubrzano zamijenjeni savremenim materijalima prilagođenim pritiscima i uslovima rada u vodovodnom sistemu.

U KOTORSKOM SISTEMU OKO 65 ODSTO VODE JE NEPRIHODOVANO

Jedan od najvećih problema kotorskog vodovodnog sistema predstavlja veoma visok nivo neprihodovane vode, koji prema aktuelnim podacima iznosi približno 65 odsto. Neprihodovana voda ne predstavlja samo fizička curenja iz mreže, već obuhvata i komercijalne gubitke, nemjerenu i neobračunatu potrošnju i druge razlike između količine vode uvedene u sistem i količine koja je fakturisana potrošačima.

„Potreban je ogroman trud i velika sredstva da bi se neprihodovana voda u Kotoru značajno smanjila. To su ogromne količine vode koje ulaze u sistem, a od kojih lokalni Vodovod ne ostvaruje prihod, dok se istovremeno troši energija za njeno zahvatanje, transport i distribuciju“, kazao je Lakušić.

Za poređenje, prema podacima Evropske komisije, u Evropskoj uniji se u prosjeku tokom distribucije izgubi oko 23 odsto tretirane vode.

Lakušić upozorava da veliki gubici predstavljaju ozbiljan problem i prilikom kandidovanja infrastrukturnih projekata za finansiranje iz evropskih fondova i međunarodnih finansijskih institucija.

„Teško je očekivati da će neko dugoročno finansirati povećanje količina vode ako se istovremeno veliki dio vode izgubi u lokalnoj mreži. Zato ulaganja u nove kapacitete moraju biti praćena programima smanjenja gubitaka i povećanja efikasnosti sistema“, dodao je.

NESTAŠICE VODE UGROŽAVAJU TURIZAM

Nestašice pitke vode tokom ljetnje turističke sezone, prema riječima Lakušića, predstavljaju izuzetno lošu poruku turistima i mogu nanijeti veliku ekonomsku štetu Crnoj Gori.

„Crna Gora od turizma ostvaruje prihode koji se mjere sa oko milijardu i po eura godišnje. Mnogo je racionalnije ulagati u sigurnost vodosnabdijevanja nego dozvoliti da turisti u jeku sezone ostaju bez pitke vode. Vodosnabdijevanje nije samo komunalno, već i razvojno i ekonomsko pitanje države“, ocijenio je on.

Pored dotrajale mreže, primorskim gradovima nedostaju i rezervoarski kapaciteti. Prema ranijim analizama, samo Kotoru i Budvi nedostaje oko 30.000 kubnih metara dodatnog rezervoarskog prostora kako bi se povećala sigurnost vodosnabdijevanja.

Studije na kojima su zasnovani razvojni planovi Regionalnog vodovoda ukazuju da bi deficit vode na Crnogorskom primorju do 2033. godine mogao iznositi oko 1.450 litara u sekundi.

LOKALNA IZVORIŠTA SVE MANJE MOGU DA ZADOVOLJE POTREBE PRIMORJA

Poseban problem predstavlja činjenica da se hidrološki minimum lokalnih izvorišta poklapa upravo sa ljetnjim mjesecima, kada je zbog turističke sezone potrošnja vode najveća. Prema podacima iz Studije izvodljivosti iz 2006. godine, ukupna izdašnost lokalnih vodovodnih sistema na Crnogorskom primorju u periodu hidrološkog minimuma procijenjena je na svega oko 903 litra u sekundi. Razliku između količina koje mogu obezbijediti lokalna izvorišta i ukupnih potreba primorskih opština mora da nadoknađuje Regionalni vodovod.

„To najbolje pokazuje koliko je Regionalni vodovod značajan za Crnogorsko primorje. Kada lokalna izvorišta tokom ljeta dostignu hidrološki minimum, potrebe za vodom istovremeno su najveće. Klimatske promjene, duži sušni periodi i visoke temperature mogu dodatno smanjivati izdašnost lokalnih izvorišta, dok će razvoj turizma, izgradnja novih hotela i povećanje broja korisnika povećavati potrebe za vodom iz Regionalnog vodovoda“, kazao je Lakušić.

Na ozbiljnost problema ukazivale su i dugoročne projekcije na osnovu kojih je razvijan Regionalni vodovod. Prema tim procjenama, deficit vode na Crnogorskom primorju za 2015. godinu bio je projektovan na više od 800 litara u sekundi, za 2028. godinu na oko 1.260 litara u sekundi, dok bi do 2033. godine mogao dostići oko 1.450 litara u sekundi.

„Zato se Regionalni vodovod ne može posmatrati samo kao dopunski izvor vode. Njegov značaj će u budućnosti biti sve veći. Kako izdašnost dijela lokalnih izvorišta bude opadala, a potrebe primorja rasle, Regionalni vodovod će morati da obezbjeđuje sve veće količine vode. Zbog toga razvoj njegovih kapaciteta mora istovremeno pratiti razvoj lokalne infrastrukture, rezervoara i distributivnih mreža“, zaključio je Lakušić.

VELIKI BROJ IZVORIŠTA NEMA VODNE DOZVOLE

Dodatni sistemski problem predstavlja činjenica da dio izvorišta koja se koriste za javno vodosnabdijevanje nema u potpunosti uređen status vodnih akata.

Lakušić upozorava da se broj izvorišta sa važećim vodnim dozvolama mora utvrđivati na osnovu aktuelnog Upisnika vodnih dozvola Uprave za vode, jer se dozvole izdaju, produžavaju i njihov status se tokom vremena mijenja.

„Problem postoji godinama. Mnoga lokalna izvorišta počela su da se koriste prije više decenija, u vrijeme kada su okolnosti i propisi bili drugačiji. U međuvremenu je oko pojedinih izvorišta došlo do intenzivne urbanizacije, što dodatno komplikuje uspostavljanje i održavanje zona sanitarne zaštite“, objasnio je Lakušić.

Vodnom dozvolom utvrđuju se način, uslovi i obim korišćenja voda, dozvoljene količine i drugi uslovi propisani Zakonom o vodama. Za bezbjedno i dugoročno korišćenje izvorišta od posebnog značaja su i propisno utvrđene i zaštićene zone sanitarne zaštite.

Problem je, kako navodi, to što se oko pojedinih izvorišta nalaze izgrađeni objekti, saobraćajnice i privatne parcele, zbog čega uspostavljanje pune zaštite može zahtijevati složene imovinsko-pravne postupke i velika finansijska sredstva.

Voda može biti zdravstveno ispravna, ali pravni status izvorišta mora biti uređen

Nepostojanje važeće vodne dozvole samo po sebi ne znači da je voda sa određenog izvorišta zdravstveno neispravna za piće.

„Zdravstvena ispravnost vode kontroliše se laboratorijskim analizama nadležnih institucija. Vodna dozvola je drugo pitanje, ona uređuje pravo i uslove korišćenja vode. Zato ne treba miješati zdravstvenu ispravnost vode sa pravnim i administrativnim statusom izvorišta“, kazao je Lakušić.

Poseban rizik predstavlja činjenica da je veliki dio Crne Gore kraško područje, sa veoma propusnim geološkim strukturama, zbog čega zagađenje sa površine u određenim uslovima može relativno brzo dospjeti u podzemne vode koje napajaju izvorišta.

U zonama sanitarne zaštite propisana su stroga ograničenja i zabrane za sve aktivnosti koje mogu ugroziti kvalitet vode, uključujući neadekvatno odlaganje otpada, ispuštanje zagađujućih materija, određene privredne djelatnosti i upotrebu pojedinih hemijskih sredstava u poljoprivredi. Upravo tu nastaje jedan od najvećih problema za lokalne vodovode, jer su oko brojnih izvorišta tokom decenija izgrađeni objekti, saobraćajnice i drugi sadržaji, dok se dio zemljišta nalazi u privatnom vlasništvu.

Zbog toga je veoma teško, a u pojedinim slučajevima i gotovo nemoguće, u potpunosti uspostaviti i održavati sve propisane zone sanitarne zaštite bez velikih investicija, eksproprijacije zemljišta i uklanjanja ili ograničavanja postojećih aktivnosti. To direktno otežava ispunjavanje uslova za dobijanje i produženje vodnih dozvola i predstavlja ozbiljan sistemski problem za dio lokalnih izvorišta na Crnogorskom primorju.

UREĐENA  VODNA DOKUMENTACIJA VAŽNA JE ZA SREDSTVA EVROPSKE UNIJE

Lakušić upozorava da neriješen status izvorišta i nedostatak vodnih dozvola i odgovarajuće dokumentacije predstavljati ozbiljnu prepreku za korišćenje sredstava EU i međunarodnih finansijskih institucija za ulaganja u vodovodnu infrastrukturu.

„Da bi koristili ta sredstva moraju imati uređenu dokumentaciju i čiste pravne odnose. To podrazumijeva odgovarajuće vodne akte, riješena imovinsko-pravna pitanja, tehničku dokumentaciju i ispunjavanje ekoloških i drugih propisanih uslova. Bez toga je veoma teško očekivati finansiranje velikih investicija u vodovodnu infrastrukturu“, rekao je on.

Kotor je, prema njegovim riječima, uspio da obezbijedi značajna kreditna i bespovratna sredstva za unapređenje vodovodne i kanalizacione infrastrukture na području Prčanja i Stoliva.

Za projekat „Vodosnabdijevanje i odvođenje otpadnih voda na Jadranskoj obali – Bokokotorski zaliv“ predviđeno je finansiranje iz grant sredstava Investicionog okvira za Zapadni Balkan i kreditnih sredstava Njemačke razvojne banke KfW. U martu 2026. potpisan je izvođački ugovor vrijedan oko 17,1 milion eura, dok je za projekat obezbijeđeno i 3,9 miliona eura bespovratnih sredstava. Projekat, između ostalog, obuhvata vodovodnu infrastrukturu na potezu Prčanj–Stoliv.

JEDINSTVENI VODOVODNI SISTEM ZA CIJELO PRIMORJE

Lakušić smatra da bi jedno od dugoročnih rješenja za efikasnije upravljanje vodosnabdijevanjem moglo biti snažnije povezivanje, a u krajnjoj varijanti i objedinjavanje šest lokalnih vodovoda na Crnogorskom primorju sa Regionalnim vodovodom u jedinstven sistem.

„Postojala je ranije ideja da Regionalni vodovod i lokalni vodovodi funkcionišu kao jedna cjelina. Time bi se sistemom moglo upravljati efikasnije, od izvorišta i regionalnog transporta vode do lokalne distribucije. Vjerujem da bi se na taj način lakše rješavali problemi poput ovih koje sada imamo u Kotoru, ali i u pojedinim djelovima Bara, Ulcinja i Budve, naročito na višim kotama“, rekao je on.

Prema njegovim riječima, takva inicijativa ranije je nailazila na otpor dijela lokalnih samouprava, između ostalog zbog želje da zadrže upravljanje svojim vodovodnim preduzećima, njihove imovine, zaposlenih i prihoda.

„Razumljivo je da lokalne samouprave žele da zadrže kontrolu nad svojim sistemima, ali moramo postaviti pitanje šta je dugoročno najefikasnije i najbezbjednije za građane. Vodosnabdijevanje ne smije biti posmatrano kroz uske lokalne interese, već kao strateški sistem od značaja za cijelo primorje“, kazao je Lakušić.

On smatra da ideju snažnijeg povezivanja regionalnog i lokalnih sistema treba ponovo ozbiljno razmotriti.

„Ta ideja i dalje ima smisla i treba je razvijati. Različiti modeli regionalnog upravljanja vodosnabdijevanjem postoje i u drugim državama. Crnogorsko primorje je funkcionalno povezan prostor i smatram da bi jedinstvenije upravljanje vodnim resursima, infrastrukturom i investicijama moglo donijeti veću sigurnost vodosnabdijevanja i efikasnije korišćenje novca. Umjesto šest odvojenih lokalnih sistema i Regionalnog vodovoda koji djeluju na različitim nivoima, dugoročno treba razmotriti model mnogo čvršće povezanog, odnosno jedinstvenog sistema za cijelo primorje“, zaključio je Lakušić.