Fotografije sa Kuka ne prikazuju planinski prolaz niti skromnu stazu nastalu prirodnim kretanjem ljudi kroz Lovćen. One prikazuju tehnički otvoren pravac kroz ośetljiv krečnjački predio, nasut sitnim kamenim materijalom, proširen u odnosu na prirodni tok terena i doveden u funkciju pristupa objektima žičare Kotor-Lovćen.
Na prvi pogled, neko bi mogao reći da je riječ o uređenju staze. Ali kada se ovakav zahvat gleda u Nacionalnom parku Lovćen, takvo objašnjenje postaje tanko, površno i opasno pojednostavljeno. U zaštićenom području ne procjenjuje se samo širina jednog prolaza.
Mjeri se šta je zahvat promijenio u odnosu na prirodno stanje: đe je uklonjen kamen, đe je zatrpan prirodni sloj zemljišta, đe su presječene padine, đe su oštećeni rubovi vegetacije, đe je sabijen hodni pojas, đe je promijenjeno površinsko oticanje vode i đe je prirodna struktura prostora podređena tehničkoj potrebi. Na Kuku se prema dostupnoj foto-dokumentaciji, otvara ozbiljan osnov za stručnu provjeru da li je lovćenski krš uveden u režim infrastrukture.
Lovćenski krš ne smije se gledati kao prazna, gruba i biološki beznačajna masa kamena. Naprotiv, baš u njegovim pukotinama, pašnjačkim kamenjarima, plitkim džepovima zemlje, rubovima stijena i zaklonjenim mikroprostorima opstaju najośetljiviji oblici biljnog života.
Takva mjesta često izgledaju neupadljivo, ali za floru imaju presudnu vrijednost. U njima se zadržava vlaga, stvara zaklon od vjetra, ublažava ljetnja insolacija i omogućava razvoj vrsta koje ne mogu opstati na poremećenim, nasutim i gaženjem izmijenjenim površinama (mali prostor, velika posljedica). [6]
Zato se šteta u ovom prostoru ne može mjeriti samo kvadratnim metrima. U planinskom krečnjačkom predjelu mala stijenska barijera, uska pukotina ili travnati rub između dva kamena mogu imati veću biološku vrijednost od mnogo veće ogoljene površine.
Jedan zatrpan mikroprostor može značiti gubitak čitavog malog staništa. Jedna promijenjena ivica padine može prekinuti prirodni tok vlage. Jedan servisni prolaz može otvoriti lanac novih oštećenja: prašinu, gaženje, eroziju, širenje ruderalnih biljaka, dalja proširenja i naknadna „privremena” rješenja koja u planini obično ostaju godinama. [6]
Posebnu pažnju u ovom nastavku zaslužuje Lovćenski zvončić, Edraianthus wettsteinii subsp. lovcenicus. To nije biljka koju smijemo pomenuti tek onda kada je ugrožena. On je jedan od najprepoznatljivijih znakova Lovćena, dokaz da ova planina nije („mrtva kamena masa”), već živi prostor rijetkih staništa, sporog prirodnog trajanja i neponovljive botaničke vrijednosti.
Lovćenski zvončić je mjera opreza. Ako se ne čuva njegov mali prostor, ako se ne čuva pukotina, kamenjar, rub stijene i tanki sloj zemlje, tada se ne čuva ni ono zbog čega je Lovćen nacionalni park.
Ovo nije samo autorska zabrinutost. U Planu upravljanja Nacionalnim parkom Lovćen Lovćenski zvončić se navodi kao usko endemična vrsta, stenoendem, prilagođen posebnim uslovima staništa na stjenovitim južnim padinama Štirovnika. U istom dokumentu, na preliminarnoj crvenoj listi Crne Gore, označen je kategorijom CR, odnosno kao kritično ugrožena vrsta. Zato se o ovoj biljci ne može govoriti usputno, ili samo kao o lijepom simbolu Lovćena. Ona traži najviši stepen opreza, terensku provjeru i javno dostupnu dokumentaciju. [1]
Službeni opis Nacionalnih parkova Crne Gore navodi da je Lovćenski zvončić lokalni endem, nađen jedino na Lovćenu, na krečnjačkom kamenjaru i u pukotinama stijena južnih padina Štirovnika, na nadmorskoj visini od oko 1300 do 1400 metara nad Bokokotorskim zalivom.
Navodi se i da je na nacionalnoj listi zakonom zaštićenih vrsta, prepoznat kao IPA vrsta i vezan za stanišne uslove koje ne možemo zamijeniti naknadnim nasipanjem, poravnanjem ili površnim ozelenjavanjem. [2]
Kew, kao jedna od ključnih svjetskih botaničkih baza, potvrđuje prihvaćen taksonomski status Edraianthus wettsteinii subsp. lovcenicus i vezuje njegov prirodni areal za južnu Crnu Goru, odnosno planinu Lovćen.
BirdLife dodatno upozorava da je, prema njihovom prikazu, cijeli areal ove biljke izuzetno mali, manji od fudbalskog terena. Takav podatak mora promijeniti način na koji gledamo svaki zahvat u lovćenskom kršu. Kod vrste sa tako uskim rasprostranjenjem nema „malih” oštećenja ako nijesu prethodno provjerena, kartirana i stručno objašnjena. [3] [4]
Fotografije, same po sebi, ne mogu biti konačan dokaz da je određena populacija Lovćenskog zvončića uništena. To mora potvrditi ili osporiti stručni terenski nalaz, sa GPS tačkama, foto-dokumentacijom i upoređivanjem stanja prije i poslije radova.
Ali terenski snimci jasno pokazuju nešto drugo: zahvati su izvedeni upravo u tipu prostora koji može predstavljati stanište ośetljivih biljnih vrsta vezanih za lovćenski krš. Zato se ovđe ne smije odgovoriti opštom rečenicom da „nije bilo značajnog uticaja”.
Mora se pokazati dokument ko je pregledao teren, kada, kojim metodom, šta je evidentirano i šta je nakon radova ponovo provjereno. Na Kuku je problem širi od jedne vrste. Lovćenski zvončić je simbolički najvidljiviji, ali oko njega stoji čitava zajednica biljaka koje zavise od istog prirodnog poretka.
Endemične, subendemične i reliktne vrste Balkanskog poluostrva ne mogu se štititi površno. One se štite tako što se prije radova obilježe njihova staništa, izbjegnu najranjivije tačke, ograniči kretanje mehanizacije, zabrani nepotrebno nasipanje, kontroliše porijeklo materijala, prati stanje nakon intervencije i spriječi da se privremeni gradilišni trag pretvori u trajni režim korišćenja prostora. To je zaštita prije bagera, a ne poslije štete.
U nauci i stručnoj praksi ne postoji jedan univerzalni broj metara koji bi važio za svako stanište i svaki zahvat. Ne može se reći da je stanište ugroženo samo do pet, deset ili pedeset metara od radova.
U procjeni uticaja koristi se pojam zone uticaja, a ona se određuje prema konkretnom prostoru, vrsti, staništu i putu kojim se uticaj širi. To znači da ugroženo nije samo ono što je direktno pregaženo, zatrpano ili izbetonirano, nego i kontaktni pojas u kojem radovi mijenjaju vodu, prašinu, stabilnost podloge, mikroklimu, svjetlost i mogućnost obnavljanja autohtone vegetacije.
U lovćenskom kršu to je presudno, jer pukotina, rub, tanki sloj zemlje i mali zaklon mogu biti čitavo stanište. [7]
Ovđe se nameće pitanje koje više ne može ostati nerazjašnjeno: da li je prije početka radova na Kuku urađeno nulto stanje? To nije birokratska formalnost, već osnov svake ozbiljne zaštite. Nulto stanje podrazumijeva opis prostora prije zahvata: fotografije, kartu staništa, popis biljnih vrsta, podatke o kraškom mikroreljefu, ocjenu stabilnosti padina, evidentiranje prirodnog oticanja vode i preciznu dokumentaciju o površinama koje se smiju, a koje se ne smiju „dirati”.
Bez toga, poslije radova gotovo je nemoguće dokazati šta je izgubljeno, a šta je naknadno proglašeno „saniranim”.
Plan upravljanja NP Lovćen upravo upućuje na potrebu nastavka inventarizacije i kartiranja endemičnih i ugroženih vrsta, kao i izrade karata distribucije. To znači da pitanje nultog stanja na Kuku nije sporedna primjedba, nego mjerilo ozbiljnosti zaštite. Ako nema karte staništa, ako nema terenskog zapisnika, ako nema fotografija prije radova i ako nema ponovljene kontrole poslije radova, zaštita se svodi na pretpostavku, a ne na dokaz. [1]
Na fotografijama se vide nasuti pravci, proširene dionice, kameni materijal razvučen preko prirodne podloge, oštećene ivice padina i kontaktna zona između tehnički oblikovanog prolaza i preostale vegetacije. Takve promjene nijesu neutralne.
One mogu dovesti do sabijanja zemljišta, ubrzanog oticanja vode, isušivanja plitkih vegetacijskih niša, nestabilnosti rubova i potiskivanja ośetljivih biljaka iz njihovih prirodnih zaklona. U kršu, đe je sloj zemlje tanak i sporo se obnavlja, svako grubo pomjeranje materijala ima posljedice koje traju duže od samih radova.
Posebno je važno pitanje nasutog kamenog materijala. Ako je materijal premještan, drobljen, dovožen ili razastiran preko prirodne površine, mora se znati njegovo porijeklo i namjena. U nacionalnom parku kamen nije „mrtav” građevinski ostatak. On je dio prirodne strukture staništa.
Kada se prirodni poredak kamena, trave, žbunja i plitke zemlje prekrije novim slojem, prostor više ne funkcioniše isto. Biljka koja je živjela u pukotini ostaje bez uslova. Vlaga se drugačije kreće. Śeme autohtone vegetacije više ne pada na istu podlogu. Sitni biljni svijet, koji je držao ravnotežu, biva potisnut pred tvrdom logikom pristupa, održavanja i servisiranja.
LASPEH projekat, posvećen prioritetnim vrstama i staništima južnojadranskog prostora, dodatno pokazuje da se ovakva pitanja ne mogu svoditi na lokalnu improvizaciju. Taj projekat je bio usmjeren na očuvanje prirodne baštine i pejzaža, na vrste zaštićene evropskim direktivama i na staništa ugrožena klimatskim promjenama i pogrešnim upravljanjem.
U okviru LASPEH-a posebno je naglašena potreba za zajedničkim strategijama, konzervacionim planovima, pilot akcijama i metodologijom zaštite Natura 2000 staništa. Zato pitanje Kuka nije samo pitanje jednog gradilišta, nego pitanje da li se međunarodno prihvaćena logika zaštite primjenjuje tamo đe je najpotrebnija. [5]
Zato takozvane staze na Kuku ne mogu biti posmatrane odvojeno od žičare. One su dio ukupnog infrastrukturnog otiska: stanice, pristupnih pravaca, trafostanice, ograda, betonskih površina, servisnih prostora i režima stalnog održavanja.
Kada se sve to sabere, otvara se pitanje da li je procjenjivan samo pojedinačni zahvat ili stvarni ukupni pritisak na Kuk, Bižaljevac, padine prema Štirovniku i širi prostor Nacionalnog parka Lovćen. Problem, dakle, nije samo u jednom objektu niti u jednom probijenom prolazu, već u promjeni odnosa prema zaštićenom području.
Planina se najprije tehnički prilagođava projektu, a zatim se od javnosti očekuje da prihvati objašnjenje da je sve urađeno u skladu sa procedurama. Ali procedura ne može zamijeniti prirodu. Saglasnost ne vraća zatrpane pašnjačke kamenjare, elaborat ne obnavlja izgubljeno stanište, a administrativna formulacija ne može sakriti ono što se vidi na terenu.
Ako je Nacionalni park Lovćen prostor od posebnog prirodnog, kulturnog i pejzažnog značaja, onda se na Kuku moralo postupati sa najvećim stepenom opreza i mjerom. Svaka intervencija trebalo je da bude ograničena, obrazložena, nadzirana i javno dokumentovana. Svaki metar proširenja morao je imati razlog.
Svaki nasip morao je imati kontrolu. Svaka promjena padine morala je biti upoređena sa prethodnim stanjem. Bez takvog pristupa, zaštita postaje naknadna riječ, a ne stvarna obaveza.
Sanacija, ako se bude pominjala, ne smije biti shvaćena kao obično poravnanje, nasipanje, śetva trave ili estetsko prikrivanje rane. U ovakvom predjelu obnova mora značiti pažljivo vraćanje prirodne funkcije prostora: stabilizaciju oštećenih rubova, sprečavanje erozije, uklanjanje nepotrebnog materijala, očuvanje preostalih mikrostaništa, praćenje autohtone vegetacije i višegodišnji monitoring.
Lovćen se ne obnavlja „maskiranjem”. Ono što je razrovano u zaštićenom prostoru ne može se prikriti tankim slojem zemlje, travnom smješom i urednim riječima iz izvještaja.
Ako je narušena prirodna struktura Kuka, onda sanacija mora biti stvarna obaveza, a ne formalni pokušaj da se devastacija učini prihvatljivom za javnost. Ako se sanacija svede na stavku u izvještaju, šteta će ostati, samo će biti prekrivena novim slojem administrativnog jezika (papir preko rane).
Ovaj tekst ne polazi od senzacije, već od potrebe da se javnosti položi račun. Fotografije sa Kuka otvaraju ozbiljna pitanja. One ne traže brze izgovore, nego precizne odgovore. One pokazuju da se u srcu zaštićenog prostora dogodila promjena koja mora biti stručno objašnjena.
Ne śutra, kada vegetacija djelimično prekrije tragove. Ne za nekoliko godina, kada se više ne bude znalo đe je šta bilo. Odmah, dok se još može utvrditi stvarno stanje.
Pitanje Lovćenskog zvončića jeste pitanje naše sposobnosti da razumijemo granicu. Ako jedna kritično ugrožena, usko endemična biljka, jedno usko stanište i jedan kraški mikroprostor ne mogu biti zaštićeni u nacionalnom parku, onda se moramo zapitati šta uopšte znači zaštita.
Ako se sve može opravdati razvojem, pristupom, turizmom i infrastrukturom, tada se ime nacionalnog parka pretvara u ukras na papiru, dok se na terenu briše ono zbog čega je taj prostor proglašen vrijednim.
Lovćen ne nestaje odjednom. On se ne gubi samo velikim lomovima, masovnom śečom ili jednom očiglednom katastrofom. Nestaje i kroz niz manjih popuštanja: jedan prošireni prolaz, jedan nasip, jedna ograda, jedna trafostanica, jedan servisni plato, jedno „privremeno” rješenje, jedno ćutanje nadležnih, jedan izostali zapisnik, jedna biljka koju niko nije evidentirao prije nego što je nestala iz pukotine u kojoj je živjela.
Zbog toga Kuk danas nije lokalni problem jednog gradilišta. On je provjera odnosa Crne Gore prema Lovćenu. Provjera upravljača zaštićenog područja. Provjera institucija koje izdaju saglasnosti. Provjera stručnih službi koje moraju da znaju šta se nalazi na terenu. Provjera javnosti koja ne smije pristati da se najvrijedniji prostor planine pretvori u tehnički dodatak turističkoj infrastrukturi.
Nadležne institucije moraju odgovoriti na pitanja koja više nije moguće odlagati.
Pitanja na koja institucije moraju odgovoriti:
Da li su stručne službe Nacionalnog parka Lovćen, prije početka radova na Kuku, izvršile detaljnu botaničku inventarizaciju prostora na kojem su izvedeni pristupni pravci, nasipanja, proširenja staza, betoniranja i prateći zahvati?
Da li su prije izvođenja radova evidentirana staništa Lovćenskog zvončića, Edraianthus wettsteinii subsp. lovcenicus, kao i staništa drugih endemičnih, subendemičnih i reliktnih biljnih vrsta Balkanskog poluostrva na prostoru Kuka, Bižaljevca, padina prema Štirovniku i pristupnih zona prema stanici žičare?
Da li postoje GPS tačke, foto-dokumentacija, karte staništa i stručni zapisnici koji pokazuju tačno stanje prostora prije početka radova?
Da li je urađeno nulto stanje biljnog pokrivača, kraškog mikroreljefa, plitkog zemljišnog sloja, stijenskih pukotina, pašnjačkih kamenjara i drugih mikrostaništa prije nego što su započeti nasipanje, probijanje i tehničko oblikovanje terena?
Da li je u dokumentaciji o procjeni uticaja posebno obrađena flora visokoplaninskog krečnjačkog krša, ili su biljne zajednice tretirane samo opštim formulacijama bez preciznog terenskog kartiranja?
Da li je za radove na Kuku određena zona uticaja na floru i staništa, i ako jeste, kojim metodom je određena, kojim stručnim kriterijumima i za koje vrste i stanišne tipove?
Ko je stručno procijenio da pristupni putevi, nasute staze, servisni prolazi i radovi oko stanice žičare neće ugroziti staništa rijetkih i zakonom zaštićenih biljnih vrsta?
Da li je nakon završetka radova izvršen terenski pregled istih mikrolokacija kako bi se utvrdilo da li su pojedina staništa zatrpana, presječena, isušena, mehanički oštećena ili trajno izmijenjena?
Kolika je tačna površina prirodnog prostora koja je na Kuku nasuta, proširena, sabijena, presječena, izbetonirana ili na drugi način promijenjena radi izgradnje i funkcionisanja žičare i prateće infrastrukture?
Da li je analizirano kako nasuti kameni materijal utiče na prirodno oticanje vode, zadržavanje vlage, stabilnost padina, plitki zemljišni sloj i opstanak biljaka koje zavise od pukotinskih i travnatih mikrostaništa?
Da li je utvrđeno porijeklo materijala kojim su nasipani pristupni pravci i staze, i da li je procijenjen rizik od unošenja ruderalnih, invazivnih ili za ovaj prostor neprirodnih biljnih vrsta?
Da li su nadležne institucije propisale posebne mjere zaštite za Lovćenski zvončić i druge ośetljive vrste tokom izvođenja radova, ili je zaštita flore ostala uopštena obaveza bez konkretnih mjera na terenu?
Da li postoji plan sanacije oštećenih staništa koji ne podrazumijeva samo formalno „ozelenjavanje”, već stručnu obnovu prirodnog mikroreljefa, stabilizaciju padina i praćenje povratka autohtone vegetacije?
Ko će, u kojem roku i kojim metodama pratiti stanje flore na Kuku nakon izvedenih radova, posebno u zonama đe su vidljivi nasipi, proširenja, odronjeni rubovi, premješteni kamen i kontakt između tehničkog zahvata i prirodne vegetacije?
Da li će javnosti biti dostupni stručni izvještaji o stanju Lovćenskog zvončića, endemične flore, sanacije padina i mogućih erozionih procesa nakon završetka radova?
Da li će nadležne institucije naložiti nezavisnu botaničku ekspertizu prostora Kuka, imajući u vidu da fotografije sa terena ukazuju na ozbiljnu promjenu prirodne strukture prostora?
Da li će se, do završetka stručne provjere, obustaviti svako dalje širenje pristupnih pravaca, nasipanje, betoniranje i tehničko oblikovanje terena u zoni Kuka i okolnim ośetljivim djelovima Nacionalnog parka Lovćen?
Ova pitanja nijesu izraz protivljenja razvoju. Ona su zahtjev da se razvoj u zaštićenom području konačno podredi pravilima zaštite, a ne da se zaštita naknadno prilagođava već izvedenim radovima. Lovćen ne može biti istovremeno nacionalni park i prostor u kojem se najprije gradi, zatim pravda, a tek na kraju pita šta je izgubljeno.
Napomena autora: Pitanja povodom Lovćenskog zvončića, endemične i reliktne flore, kraških mikrostaništa, nasutih pristupnih pravaca, sanacije oštećenih padina i ukupnog uticaja izvedenih zahvata biće upućena nadležnim institucijama, upravljaču zaštićenog područja, lokalnim samoupravama, stručnim službama i koncesionaru. Njihove odgovore, ukoliko budu dostavljeni, objavićemo u narednim nastavcima serijala.
Reference:
[1] Javno preduzeće za nacionalne parkove Crne Gore, Plan upravljanja Nacionalnim parkom Lovćen 2021-2025, Podgorica, 2023.
[2] Nacionalni parkovi Crne Gore, Lovćen, Flora: Lovćenski zvončić.
[3] Royal Botanic Gardens, Kew, Plants of the World Online: Edraianthus wettsteinii subsp. lovcenicus.
[4] BirdLife International, The new wave of plant conservationists in the Balkans, 2021.
[5] LASPEH, Low Adriatic Species and Habitat, project documentation and workshop materials on endangered South Adriatic species and habitats, 2023.
[6] Bátori, Z., Vojtkó, A., Keppel, G., Tölgyesi, C., Čarni, A., Zorn, M., Farkas, T., Erdős, L., Kiss, P. J., Módra, G., Breg Valjavec, M. (2020). Anthropogenic disturbances alter the conservation value of karst dolines. Biodiversity and Conservation, 29, 503-525. DOI: 10.1007/s10531-019-01896-4.
[7] Office of the Planning Regulator, Appropriate Assessment Screening for Development Management, Practice Note PN01, section on Zone of Influence and Source-Pathway-Receptor principle.
[8] European Commission, Assessment of plans and projects in relation to Natura 2000 sites, Methodological guidance on Article 6(3) and 6(4) of the Habitats Directive.
Autor je istraživač kulturne i prirodne baštine Lovćena
