Epizoda iz djetinjstva pronalazača Džejmsa Vata o tome kako je još kao dječak često posmatrao paru koja podiže poklopac čajnika i razmišljao o njenoj snazi djeluje pomalo zašećereno i neuvjerljivo. Jer dječaci su i prije 300 godina bili zagledani u čudna, mala, pjegava stvorenja koja su nosila lanene suknjice i kapice na glavi, vezane ispod brade. Pojava gologlave djevojčice na ulici u Škotskoj sredinom 18. vijeka bila je smatrana krajnjom nepristojnošću. Ali dječaci, pa tako i mali Džejms, upravo su voljeli te „nepristojnosti“. Zato su, umjesto pare koja podiže poklopac čajnika, strpljivo čekali da neka od djevojčica neoprezno ili čak s namjerom, provokativno, podigne malo kapicu i tobože namjesti frizuru. Tada bi pred njihovim očima zalepršao, ah, taj nedohvatni predmet dječačke čežnje, pramen riđe ženske kose.
Biografi dalje navode da je Vat bio opsjednut preciznošću. Savremenici su pričali da je satima radio na nekom dijelu mašine kako bi ga tek neznatno poboljšao. U početku je izrađivao šestare, teleskope i drugu finu mehaniku za Univerzitet u Glazgovu. Onda je u njegov život ušla parna mašina. I proslavila ga.
Kada je prije dva i po vijeka unaprijedio parnu mašinu, morao je naći način kako tu „robu“ da proda svojim klijentima, vlasnicima rudnika i mlinova. Razmišljao je kako da običnom svijetu predstavi snagu svog proizvoda. Brojke i proračuni njima nijesu značili mnogo. Zato je pronicljivi Škot iz cilindra izvukao „zečeve“. Njegovi zečevi bili su, konji.
Te jadne životinje satima su okretale ogromne točkove u mlinovima, vrteći se ukrug od svanuća do sumraka. Znoj im se slivao niz mršave, izmučene slabine, a oni bi i dalje pokorno, bez frktanja, obavljali svoj posao.
Vat je procijenio koliku snagu jedan konj pri procesu rada može kontinuirano razvijati. Na osnovu toga definisao je jedinicu – konjska snaga. Reći da mašina ima „deset konjskih snaga“ bilo je mnogo uvjerljivije nego navesti apstraktnu brojku. I tako su konji ušli u nauku.
Rekreativac na biciklu danas razvija 0,2 konjske snage vrteći pedale. Usisivač 1,2, a fen za kosu 2,7. Pas koji vuče sanke, ako se baš napregne, može za određeno, ali vrlo kratko vrijeme „dobaciti“ do jedne konjske snage, dok gradski automobil ima u prosjeku od 70 do 100 konjskih snaga. I tako bi se moglo nabrajati unedogled…
Ali to konjima ne znači mnogo.
Njihov robovski status, pod licemjernom parolom „(drugi) najbolji čovjekov prijatelj“, od Vatovog vremena do danas nije se mnogo izmijenio.
U proljeće 2026. godine, na Renvegu u Ulici Landštrase, u gradu Beču, jedan fijakerski dorat iznenada se zateturao i srušio kao gromom pogođen. Čudna je to scena bila. Njegov riđi „kolega“, pošto u paru vuku kočije, mirno je stajao, dok se pomenuti nesrećnik ispružio na asfalt koliko je dug i širok. Ubrzo se oko njih okupila gomila prolaznika. Većina je zbunjeno posmatrala, dok su neki fotografisali mobilnim telefonima. Ne treba im zamjeriti jer to je, zaista, bio nesvakidašnji prizor. Samo je žuti plakat u pozadini, koji je najavljivao koncert Toma Džonsa u Beču, bio ravnodušan na sve to.
Fijakerista je pozvao šefa, šef svoje službenike i ubrzo su stigli na mjesto događaja. A konj? On nije učinio ništa. Nije se ritao, niti pokušavao da se podigne. Ležao je mirno sve dok ga nijesu sasvim oslobodili remenja. Tek onda je, kao po komandi, ustao na noge.
Poslije je kočijaš ispričao medijima da taj konj više od 12 godina vuče fijaker bečkim ulicama, da je iskusan i naučen da u takvoj situaciji ne pokušava da ustane dok je još upregnut, jer bi time samo pogoršao svoj položaj. Možda bi pod teretom i polomio kičmu.
Veterinar ga je kasnije detaljno pregledao. Nije našao nijednu povredu. Konj je poslije dva dana nastavio da vuče fijaker bečkim ulicama, u čijoj će vožnji uživati mnogi turisti koji dođu u Beč. O konjskoj sudbini samo će kočijaš ponekad, uz rakiju, progovoriti nakon napornog radnog dana.
Kažu da je početkom januara 1889. u Torinu Fridrih Niče ugledao kočijaša kako tuče konja. Potrčao je, zagrlio životinju oko vrata i zaplakao. Ubrzo potom doživio je duševni slom od kojeg se nikada nije oporavio. Da se kojim slučajem Niče tog martovskog jutra našao na bečkom Renvegu, vjerovatno bi opet prišao konju baš u trenutku kad ovaj ustaje na noge, sasvim oslobođen dizgina. Pomazio bi ga po crnim sapima i zagrlio. Tada bi iz očiju filozofa ponovo kanula suza. I opet bi doživio nervni slom. A narod bi sve to fotografisao mobilnim telefonima.
