Poslodavci se sve češće žale kako omladina neće da radi. Odgovor mladih je da neće da žive za posao. I obje strane, koliko god zvučalo paradoksalno, imaju pravo.
Mi koji smo prešli tridesetu odrasli smo uz potpuno drugačiju filozofiju. Učili su nas da posao treba čuvati, da se ćuti, da se dokazuješ, da prvi dolaziš, posljednji odlaziš i da će trud kad-tad biti nagrađen. Mnogi od nas su prihvatali plate koje nisu bile dovoljne, radili prekovremeno bez pitanja, nosili posao kući i osjećali grižu savjesti kad uzmemo slobodan dan.
Karijeru smo gradili ciglu po ciglu, često na sopstvenom zdravlju.
Današnje generacije na prvom razgovoru pitaju za fleksibilno radno vrijeme, mogućnost rada od kuće, broj dana odmora, slobodan vikend… Ako im nešto ne odgovara, jednostavno odu. I priznajem da me nekad to mnogo nervira.
Pomislim kako ništa ne žele da istrpe, kako očekuju previše i kako vjeruju da im sve pripada odmah. Onda se zamislim.
Oni ustvarisamo rade ono što smo mi potajno željeli, ali nikada nismo umjeli. Možda znaju da postave granice.
Mi smo svoju vrijednost često mjerili količinom umora. Što si iscrpljeniji, to si, valjda, uspješniji. Kao da je hronični stres bio medalja koju nosiš s ponosom. Njima to ne imponuje. I vjerujem da je u tome njihova najveća prednost. Iako, ni njihova priča nije bez mana.
Komfor je postao toliko važan da se ponekad odustaje čim postane teško. Želja za idealnim uslovima nekad preraste u odbijanje svakog kompromisa. A istina je da nijedna karijera ne počinje idealno. Svaki posao ima dosadne zadatke, loše dane i periode kada moraš dati više nego što dobijaš.
Iskustvo je jedina mjerljiva kategorija znanja i ono se ne može preskočiti. Ne može se očekivati direktorska plata bez godina rada, niti se poštovanje može zaraditi bez preuzimanja odgovornosti.
Možda je problem što smo mi otišli u jednu krajnost, a oni u drugu. Mi smo vjerovali da posao mora biti ispred svega. Oni često vjeruju da posao ne smije narušiti ništa. A istina je, kao i obično, negdje između.
Treba učiti od njih da kažemo “ne” kada nas neko iskorištava. Ali bi i oni mogli naučiti od nas da se neke bitke ne dobijaju za mjesec dana, već su potrebne godine upornosti.
Možda će upravo spoj te dvije filozofije stvoriti zdraviju generaciju zaposlenih od svih prije nje. Generaciju koja zna vrijedno da radi, ali i da živi. Jer nijedan posao nije vrijedan gubljenja sebe, kao što nijedan uspjeh ne dolazi bez truda koji ponekad nije prijatan.
Možda je vrijeme da prestanemo jedni druge nazivati lijenima ili izrabljivanima. Treba prihvatiti da dolazimo iz dva potpuno različita svijeta, a oba još uče kako izgleda normalan odnos prema poslu.
U konačnici, možda i nije problem u tome što se generacije razlikuju, već u tome što nijedna nije imala dobar primjer ravnoteže. A bez ravnoteže, svaka generacija na svoj način završi iscrpljena, ili od previše rada, ili od previše očekivanja da se uspjeh desi bez borbe.
