Odgovor koji mi je, u ime XExperience-a, dostavio advokat Miloš Komnenić, pročitao sam pažljivo. Formalni ton ne sporim. Sporim ono što je iza njega ostalo prazno: nema brojki, nema površina, nema naziva procedura, nema kumulativne procjene, nema monitoringa i nema jasne odgovornosti za pritisak koji žičara proizvodi na Kuk i NP Lovćen.
Tu se odgovor XExperiencea sam demantuje. Društvo kaže da nije upravljač Nacionalnog parka niti organ koji donosi planske dokumente. To niko nije ni tvrdio. Ali u istom odgovoru kaže da je korisnik lokacije, investitor sadržaja i učesnik u procedurama planiranja prostora koji mu je dat na korišćenje.
Tu prestaje pravna magla. Nadležnost nije isto što i odgovornost. Ko koristi prostor, investira u sadržaje i učestvuje u planiranju, ne može se sakriti iza tuđe formalne nadležnosti.
Moja pitanja nijesu tražila objašnjenje ko donosi Program privremenih objekata. Pitala su šta se stvarno događa na Kuku, kolike površine koristi XExperience, koji su sadržaji dio koncesije, koji su vezani za žičaru i da li se oko stanice oblikuje nova turističko-komercijalna zona u nacionalnom parku.
Nije odgovoreno da li su ugostiteljski objekti, parking, kiosci, kamp lokacije, vidikovci, reklamni panoi i zabavni sadržaji povezani sa žičarom i povećanim brojem pośetilaca. Umjesto odgovora „jesu“ ili „nijesu“, ponuđena je rečenica o unapređenju turističke ponude. Upravo ona potvrđuje da se ne govori samo o prevozu putnika, nego o širenju turističkog modela na Kuku.
Nije odgovoreno postoji li cjelovita kumulativna procjena za žičaru, stanicu, pristupne puteve, parkinge, privremene objekte, otpad, buku, pośetioce i pritisak na staništa. Tvrdnja da su postupci „sprovedeni ili se sprovode“ nije odgovor.
Ako procjena postoji, neka se saopšti naziv, datum, izrađivač i organ koji ju je odobrio. Ako ne postoji, neka se to jasno kaže. Ni tvrdnja da degradacija „nije registrovana“ ne može stajati bez dokaza.
„Nijesmo registrovali“ ne znači da degradacije nema. Može značiti da nije mjerena, objavljena ili pokazana javnosti.
Na Kuku danas ne govore samo papiri. Govore i slike: nasuti krš, probijeni pravci, građevinski tragovi i pritisnuti mikroprostori. To nijesu uspomene. To su dokazni tragovi modela u kojem se nacionalni park prvo optereti, a zatim se od javnosti traži da vjeruje opštim rečenicama.
Zato pitanja ostaju: koje površine koristi XExperience, koji su sadržaji dio koncesije, u kojim je procedurama učestvovalo, postoji li kumulativna procjena, ko odgovara za pritisak pośetilaca i da li bez uslovljavanja podržava nezavisnu reviziju Kuka.
Dok se na to ne odgovori precizno, odgovor XExperiencea ostaje pravno oprezan, ali suštinski nedovoljan. Lovćen nije prostor za pravne magle i promotivne rečenice. Lovćen je nacionalni park, krš, katun, stanište, voda, ptica, šuma i javni interes.
Na kraju ostaju slike sa Kuka koje govore više od svake pravne formulacije: nasuti krš, probijeni pravci, pritisnuti mikroprostori i ranjeni pejzaž. To su prizori koji se ne mogu poreći, a još manje demantovati. Ono što se vidi na Kuku više nije pitanje tumačenja, nego pitanje odgovornosti.
