U priči o žičari Kotor–Lovćen najčešće se govori o trasama, stanicama, investicijama, kapacitetima, turistima, kabinama, parkingu, pristupnim putevima i komercijalnim očekivanjima. O mještanima se govorii rijetko, još rjeđe o onima koji su na Lovćenu bili prije svih projekata, planova, studija i odluka donešenih u kabinetima daleko od kamena, katuna, torova, livada, izvora i naslijeđenog śećanja.
A upravo su ti ljudi najvažniji. Bez njih Lovćen nije cjelina, nego sveti prostor istrgnut iz vlastite istorije. Bez njihovih kuća, katuna, ognjišta, prezimena, međa, staza, rada i śećanja, Lovćen se pretvara u prostor na koji se dolazi samo radi pogleda, a ne radi razumijevanja. Takav Lovćen može biti kulisa, ali ne može biti istinski nacionalni simbol.
Lokalna zajednica na Lovćenu nije nastala juče. Prvi pisani tragovi o starośedilačkom prisustvu na ovim prostorima vezuju se za XIV vijek, a porodična predanja, toponimi i kontinuitet katunskog života svedoče i o mnogo starijem trajanju.
Generacije su ovđe živjele u uslovima koje nije oblikovala udobnost, nego rad, oskudica, čuvanje stoke, kosidba, čuvanje vode, čuvanje međa, čuvanje grobova i čuvanje obraza. Lovćen je za njih bio i dom i rod i privreda, i muka, i ponos i suza prolivena na kamenu teškog korštačkog života.
Zato je naročito teško razumjeti činjenicu da su danas upravo ti ljudi često najviše ograničeni u svojim pravima. Oni koji su vjekovima čuvali prostor, sada moraju da dokazuju da nijesu smetnja.
Suočavaju se sa zabranama, odbijanjima, procedurama i pravilima koja se prema njima primjenjuju strogo, dok se prema velikim projektima pokazuje daleko više razumijevanja, strpljenja i institucionalne širine.
Ako je više od jedne trećine Nacionalnog parka Lovćen u privatnom vlasništvu, onda se ne može govoriti o razvoju Lovćena bez gorštaka-mještana koji tu zemlju pośeduju, nasljeđuju i čuvaju u tom gorskom prijestolu.
Privatna imovina u Nacionalnom parku Lovćen nosi u sebi istoriju porodica koje su taj prostor čuvale mnogo prije savremenih planova, investicionih mapa i administrativnih odluka.
Stefan Radović pripada mlađoj generaciji koja je pokušala da svoju budućnost veže za Lovćen. U vremenu kada se sela prazne, kada mladi odlaze i katuni pretvaraju u uspomenu, njegova namjera nije bila da gradi luksuzni objekat niti da narušava prostor planine, već da obnovi ono što već postoji.
Riječ je o ruševini koja je upisana u list nepokretnosti, a koju je želio da rekonstruiše kako bi riješio svoje stambeno pitanje i istovremeno stvorio uslove za razvoj poljoprivrednog gazdinstva i plasman sopstvenih proizvoda.
Međutim, Radović kaže da je naišao na prepreke od strane administracije Opštine Cetinje. Ono što je za njega bilo pitanje opstanka, doma i gazdinstva, u proceduri je postalo problem.
„Nijesam tražio da gradim nešto novo što bi narušilo prostor Lovćena. Za taj projekat se interesovao i evropski fond, spreman da pomogne razvoj mog gazdinstva. Međutim, naišao sam na prepreke od strane administracije Opštine Cetinje. Tada sam najbolje vidio koliko je mladom čovjeku teško da na Lovćenu ostane, radi i stvara“, kaže Radović.
On hvali saradnju sa Nacionalnim parkom Lovćen, kao i sa Ministarstvom urbanizma, Agencijom za zaštitu životne sredine… “Ali, državni zakoni ne dozvoljavaju razvoj Lovćena prema stvarnim potrebama stanovništva i lokalnih zajednica, iako su upravo mještani većinski vlasnici prostora u Nacionalnom parku“.
„Kada mlad čovjek zatraži mogućnost da obnovi ruševinu i da živi od svog rada, nailazi na prepreke. A kada dođe veliki projekat, onda se govori o razvoju, turizmu, prihodima i velikim planovima. To nije isti odnos. Za velike se nalaze rješenja, a za male ljude izgovori. Lovćen ne može živjeti samo od kabina, turista i prolaznika. Lovćen može živjeti samo ako na njemu ostanu ljudi“, ističe Radović.
Radović smatra da Crna Gora treba da slijedi dobre evropske primjere, posebno model Slovenije i Nacionalnog parka Triglav, đe se lokalnom stanovništvu omogućavaju gradnja, obnova i različite aktivnosti, ali uz jasno poštovanje smjernica zaštite životne sredine i pravila koja propisuje uprava parka.
Takav model, po njegovom mišljenju, pokazuje da zaštita prirode ne mora značiti isključivanje lokalnog stanovništva, već upravo suprotno, njegovo odgovorno uključivanje.
“Lovćen ne može biti živ ako na njemu nema mladih ljudi. Ako se nama ne dozvoli da obnavljamo svoja imanja, da stvaramo male, čiste i korisne poslove, da proizvodimo i živimo od svog rada, onda će ostati samo turisti, kabine i prolaznici. A to nije život. To je prolaz preko planine. Žičara može dovesti ljude na sat vremena, ali neće vratiti domaćina na katun. Neće obnoviti zapuštenu kuću, očistiti livadu, pokrenuti gazdinstvo. To može samo mještanin, ako mu se da šansa“, kaže Radović
Milorad Čavor, upravitelj stroja i brodski inspektor sa Ivanovih korita, potomak je satrosjedjelaca koji vjekovima imali katun na ovom prostoru. Za porodice poput njegove, Ivanova korita su naslijeđena obaveza, mjesto rada, starih priča, teških zima, ljetnjih ispaša, porodičnih okupljanja i neprekidnog odnosa sa planinom.
“Mi smo ovđe bili prije projekata. Svaka međa ovđe ima priču. Svaki kamen je neko nosio, svaku stazu je neko gazio. Kada danas neko govori o Lovćenu kao o prostoru kroz koji treba provući žičaru, ja se pitam da li ti ljudi znaju da ovđe postoji život koji se ne može izmjeriti samo ekonomskom računicom“, priča Čavor.
Čavor ističe da kada treba govoriti o ljepoti Lovćena, onda se pominju katuni, stari običaji, pršut, sir, planinski vazduh, gostoprimstvo. “Ali kada treba odlučiti šta će se graditi, kuda će prolaziti, ko će imati korist, a ko štetu, tada se glas mještana gubi. To je nepošteno. Ne može se uzeti slika našeg života za promociju, a zanemariti naše pravo da o tom životu odlučujemo“.
“Ako se jednom promijeni karakter Lovćena, teško ga je vratiti. Planina ne trpi bahatost. Ona traži pažnju, red i poštovanje. Žičara se predstavlja kao napredak, ali za nas je pitanje ko plaća cijenu tog napretka. Ako lokalni mještani izgube mir, pristup, vrijednost imovine, mogućnost da razvijaju svoj posao i pravo da budu pitani, onda taj razvoj nije zajednički. Onda je to razvoj preko naših leđa“, smatra Čavor.
On naglašava da starośedioci Lovćena nijesu protiv pośetilaca. Naprotiv, oni najbolje znaju vrijednost gostoprimstva. Ali gostoprimstvo nije isto što i pretvaranje planine u komercijalni koridor. Lovćen ne treba zatvoriti, ali ga ne treba ni predati logici brze potrošnje.
Đuro Milošević, vlasnik kafane ,,Kod Pera na Bukovicu, ukazuje da je njegova porodica na Lovćenu od 1881. godine. “Zbog žičare već trpimo ekonomsku štetu. A najteže je to što se o nama govori tek kada se sve važno već odluči“.
“Imovina ne znači mnogo ako je ne možete normalno koristiti. Ako vam se stalno nešto ograničava, ako morate da molite za ono što bi trebalo da bude prirodno pravo, ako se vaš prostor mijenja zbog projekta od kojeg nemate stvarnu korist, onda se postavlja pitanje kakva je to pravda. Mi ne tražimo da budemo iznad zakona. Tražimo da zakon važi jednako za sve“, ističe Milošević.
On upozorava da se razvoj ne smije graditi na ekonomskom slabljenju mještana. “Kada kažemo da smo protiv žičare, ne govorimo to iz hira. Govorimo zato što vidimo posljedice. Vidimo da se Lovćen mijenja, a da se mještani guraju u stranu. Vidimo da se naš prostor posmatra kao lokacija, a ne kao zavičaj. Vidimo da se ulaganje mjeri kroz prihod, a šteta kroz ćutanje onih koji je trpe. Ja na to ne mogu pristati“.
Prema njegovim rijelima, niko nema pravo da planinu razvija tako što će njene ljude pretvoriti u posmatrače. “Lovćen nije ničiji eksperiment. On je naš dom, naše nasljeđe i naš život”.
Dejo Novaković, privrednik, u početku je vjerovao da projekat žičare može donijeti korist Lovćenu, lokalnom stanovništvu i privredi.
“Vjerovali smo da će ona unaprijediti Lovćen, lokalno stanovništvo i privredu ovog kraja. Međutim, ono što danas vidimo jeste da je žičara, umjesto da približi Lovćen, u mnogo čemu udaljila Lovćen od ljudi. Nacionalni park je u jeku prošle sezone bio gotovo prazan, a to je podatak koji bi morao ozbiljno da zabrine sve koji govore o razvoju“.
Novaković smatra da je jedan od ključnih problema u tome što se prostor Lovćena nakon izgradnje žičare sve više zatvara za male lokalne inicijative, preduzetnike i sadržaje koji bi mogli produžiti boravak pośetilaca i pokazati im stvarnu vrijednost lovćenskog zaleđa.
„Moj utisak je da je tamo napravljen jedan zatvoren, ograđen i gotovo sterilisan prostor, koji ne dozvoljava da se promoviše ni najmanji dio lovćenskog zaleđa. A upravo se to zaleđe godinama prodavalo kroz turističke brošure, kroz slike, kroz priče o prirodi, katunima, tradiciji i posebnosti Lovćena. Kada se pojavila žičara, kao da je sve to postalo sporedno. Ne dozvoljava se razuman razvoj Lovćena, iako je Lovćen poseban dragulj koji bi morao da živi, a ne samo da se posmatra iz kabine.“
On naglašava da niko razuman ne može biti protiv zaštite prirode, šuma, biljaka i biodiverziteta, ali postavlja pitanje zašto se ta strogoća često najviše primjenjuje prema malim lokalnim sadržajima i preduzetnicima, dok su se tokom izgradnje žičare i pratećih radova dozvoljavali ozbiljni zahvati u prostor.
“Kada običan čovjek pita šta ćemo sada, često dobije odgovor: to je država. Pa ako je država, onda je to naše. A ako je naše, onda treba da se razvijamo zajedno, a ne da jedni imaju pravo na velike zahvate, a drugi nemaju pravo ni na mali, pažljivo osmišljen sadržaj“, kaže Novaković.
On budućnost Lovćena ne vidi u divljoj gradnji, betonizaciji ili uništavanju prostora, nego u promišljenom razvoju koji bi istovremeno čuvao prirodu i omogućio ljudima da od tog prostora žive.
“Ako je Lovćen zajedničko dobro, onda razvoj ne smije biti privilegija jednog projekta, već pravo svih koji taj prostor vole, poštuju i žele da ga unaprijede“, napominje Novaković.
Ovih pet izjava pokazuju da pitanje žičare nije samo pitanje infrastrukture. To je pitanje odnosa države, uprave, investitora i institucija prema lokalnoj zajednici. To je pitanje da li mještanin na Lovćenu ima pravo da bude domaćin ili će biti sveden na statističku grešku u tuđem razvojnom planu.
Autor je istraživač prirodne i kulturne baštine Lovćena
